1213 Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: “Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju”.
I. Kako se zove ovaj sakrament?
1214 Grčka riječ baptizein – odakle latinski izraz baptismus – znaci “uroniti”, “uranjati”. Uranjanje u vodu – sto je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao novo stvorenje. [U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znaci: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim.]
1215 Ovaj se sakrament također zove i “kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom” (Tit 3,5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko “ne može ući u Kraljevstvo Božje” (Iv 3,5).
1216 “Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji prihvaćaju (katehetsku) pouku imaju prosvijetljen duh”. Primivši u krštenju Riječ, “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9), krštenik tako prosvijetljen (Heb 10,32) postaje “sinom svjetlosti” (1 Sol 5,5), i sam “svjetlost” (Ef 5,8): Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji (…). Nazivljemo ga darom, milošću, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelji preporođenja, pečatom, i svime onim sto je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milost, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo; odjeća, jer prekriva nasu sramotu; kupelj, jer nas pere; pečat, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva.
II. Krštenje u naumu spasenja
PRALIKOVI KRŠTENJA U STAROM ZAVJETU
1217 U bogoslužju Vazmene noći, pri blagoslovu krsne vode, Crkva vrši svečan spomen velikih događaja povijesti spasenja koji su predoznačili krsno otajstvo: Boze, tvoja nevidljiva moć čudesno djeluje u svetim otajstvima. Ti si izabrao vodu da označiš blagodat krštenja.
1218 Već od postanka svijeta voda, skroman i divan stvor, vrelo je života i plodnosti. Sveto pismo promatra kako se nad njom nadvija Duh Božji: Bože, tvoj je Duh u počecima svijeta lebdio nad vodom, da joj dade moć posvećivanja.
1219 U Noinoj korablji, “u kojoj nekolicina, tj. osam duša, bi spašena vodom” (1 Pt 3,20), Crkva je vidjela prasliku spasenja po krštenju: Bože, ti si općim potopom označio novo rođenje, kad je ista voda potopila grešne i spasila pravedne.
1220 Ako izvor-voda označuje život, morska voda je simbol smrti. Stoga voda predoznačuje i otajstvo križa. Po toj simbolici, krštenje označuje zajedništvo sa smrću Kristovom.
1221 Osobito prijelaz kroz Crveno more, kao čin zbiljskog oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva, naviješta ono oslobođenje što se ostvaruje krstom: Bože, ti si Abrahamove sinove oslobodio od Faraonova ropstva i kroz Crveno more po suhu proveo, da predoznačiš kršćanski narod.
1222 Napokon, krst je predoznačen i prijelazom preko Jordana, po kojemu je Narod Božji primio u posjed zemlju obećanu Abrahamovu potomstvu, što je slika vječnoga života. Obećanje te blažene baštine ispunjava se u Novom savezu.
KRISTOVO KRŠTENJE
1223 Svi pralikovi Staroga saveza nalaze ispunjenje u Isusu Kristu. On je javno djelovanje započeo pošto ga je u Jordanu sveti Ivan Krstitelj krstio. A poslije uskrsnuća učenicima je povjerio poslanje: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).
1224 Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju određenom za grešnike, “da ispuni svu pravednost”. Taj Isusov čin očituje njegovo “poniženje”. Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa kao svoga “ljubljenog Sina”.
1225 Svojim Vazmom Krist je svim ljudima otvorio izvore krštenja. On je o svojoj muci što će je podnijeti u Jeruzalemu govorio kao o “krštenju” kojim se sam treba krstiti. Krv i voda koji su provrli iz otvorenog boka raspetog Isusa praslika su krštenja i euharistije, sakramenata novog života. Otad je moguće “roditi se iz vode i Duha” i tako ući u Kraljevstvo Božje. Promotri gdje si kršten, odakle dolazi krštenje: zar ne iz Kristova križa, iz Kristove smrti? U tome je svekoliko otajstvo: On je trpio za tebe. U Njemu si otkupljen, u Njemu si spašen.
KRŠTENJE U CRKVI
1226 Već je na dan Pedesetnice Crkva slavila i dijelila sveto krštenje. Petar je, naime, potresenom mnoštvu u svojoj propovijedi poručio: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Duha Svetoga” (Dj 2,38). Apostoli i njihovi suradnici dijelit će krštenje svakome koji vjeruje u Isusa: Židovima, bogobojaznima i poganima. Krštenje je tako uvijek tijesno povezano s vjerom: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!”, izjavljuje sveti Pavao svome tamničaru u Filipima. Izvještaj nastavlja kako se tamničar “odmah krstio – on i svi njegovi” (Dj 16,31-33).
1227 Prema svetom Pavlu, po krštenju vjernik ulazi u zajedništvo smrti Kristove: s Kristom biva suukopan i s njime biva suuskrišen: Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što je Krist slavom Očevom bio uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim 6,3-4). Krštenici su se “Kristom zaodjenuli” (Gal 3,27). I, po Duhu Svetome, krštenje je kupelj koja čisti, posvećuje i opravdava.
1228 Krštenje je dakle kupelj vode u kojoj “nepropadljivo sjeme” Riječi Božje izvodi svoj životvorni učinak. Sveti Augustin će reci o krštenju: “Tvarnoj osnovi pridolazi riječ, i nastaje sakrament”.
III. Kako se slavi sakrament Krsta?
KRŠĆANSKA INICIJACIJA
1229 Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može proći brze ili sporije. Međutim uvijek mora sadržavati neke bitne elemente: navještaj Rijeci, prihvaćanje evanđelja, sto uključuje obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izlijev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajedništvu.
1230 Ova inicijacija je kroz vjekove i prema prilikama imala vrlo različite oblike. U prvim stoljećima Crkve kršćanska inicijacija bila je vrlo razrađena: s dugim razdobljem katekumenata i nizom pripravnih obreda, koji su liturgijski označavali put katekumenske priprave dovodeći je konačno do sâmog slavlja sakramenata inicijacije.
1231 Kada je krštenje djece postalo redoviti oblik slavlja ovoga sakramenta, ono je postalo jedinstveni čin koji u sebi vrlo skraćeno sadrži prethodne stupnjeve kršćanske inicijacije. Već po svojoj naravi, dakle, krštenje djece zahtijeva katekumenat poslije krštenja. Nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnog rasta. Tu se otvara prostor vlastit katekizmu.
1232 Drugi vatikanski sabor obnovio je u latinskoj Crkvi “katekumenat odraslih razdijeljen na više stupnjeva”. Obrede nalazimo u Redu pristupa odraslih u kršćanstvo: Ordo initiationis christianae adultorum (1972). Osim toga Sabor je dopustio “da se u misijskim zemljama, osim elemenata inicijacije koji su sadržani u kršćanskoj predaji, pripuste i oni elementi inicijacije koji su običajni u pojedinih naroda, ukoliko se mogu prilagoditi kršćanskom obredu”.
1233 Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija odraslih počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposredno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.
MISTAGOGIJA SLAVLJA
1234 Smisao i milost sakramenta krštenja jasno se očituju u obredima njegova slavlja. Ako vjernici pažljivim sudjelovanjem prate radnje i riječi samoga slavlja, bit će upućeni u bogatstvo koje sakrament označuje i ostvaruje u svakom novokršteniku.
1235 Znak križa na početku ističe pečat Krista na onome koji će mu upravo pripasti te označuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim križem zaslužio.
1236 Navještaj Riječi Božje objavljenom istinom prosvjetljuje i pripravnike i zajednicu potičući odgovor vjere neodvojiv od krštenja. Krštenje je, naime, na osobit način “sakrament vjere” jer je sakramentalni ulaz u život vjere.
1237 Budući da krštenje označuje oslobođenje od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanje-egzorcizam (jedan ili više njih). Krstitelj ga maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će krštenjem biti povjeren.
1238 Krsna se voda posvećuje posebnom molitvom, epiklezom, u samom krsnom slavlju ili u vazmenoj noći. Tom molitvom Crkva od Boga moli da po njegovu Sinu siđe na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji će njome biti kršteni “rode iz vode i Duha” (Iv 3,5).
1239 Potom slijedi bitni obred sakramenta: krštenje u pravom smislu, koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva uobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najznakovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Međutim već od starine može biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu.
1240 U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara riječi: “I., ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga”. U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: “Sluga Božji I., krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga”. Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.
1241 Pomazanje svetom krizmom, mirisnim od biskupa posvećenim uljem, označuje dar Duha Svetoga novokršteniku. Ovaj je postao kršćanin, tj. “pomazanik” Duhom Svetim, pritjelovljen Kristu pomazanom za svećenika, proroka i kralja.
1242 U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način “potvrđuje” i dovršuje krsno pomazanje.
1243 Bijela haljina označuje da se krštenik “Kristom zaodjenuo” (Gal 3,27): tj. da je s Kristom uskrsnuo. Svijeća, zapaljena na uskrsnoj svijeći, označuje da je Krist novokrštenika prosvijetlio. Krštenici su u Kristu “svjetlost svijeta” (Mt 5,14). Novokrštenik je odsada dijete Božje u Jedinorođenom Sinu te smije moliti molitvu djece Božje: “Oče nas”.
1244 Euharistijska prva pričest. Postavši dijete Božje, zaodjeven svadbenom haljinom, novokrštenik se privodi “gozbi Jaganjčevoj” gdje prima hranu novoga života, Kristovo Tijelo i Krv. Istočne Crkve čuvaju živu svijest o jedinstvu kršćanske inicijacije dijeleći svetu pričest svim novokrštenicima i potvrđenicima, čak i maloj djeci, sjećajući se Gospodinove rijeci: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14). Latinska Crkva, koja dopusta pristup svetoj pričesti samo onima koji su došli do dobi razuma, otvorenost krsta prema euharistiji izražava time što novokršteno dijete privodi k oltaru za molitvu Očenaš.
1245 Svečani blagoslov dovršuje krsno slavlje. Kod krštenja novorođenih osobito mjesto zauzima blagoslov majke.
IV. Tko može biti kršten?
1246 “Krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten”.
KRŠTENJE ODRASLIH
1247 Krštenje odraslih bila je uobičajena praksa od početaka Crkve tamo gdje se evanđelje tek počelo naviještati. Katekumenat (priprava za krštenje) je u tom slučaju nuždan i važan. Uvođenjem u vjeru i u kršćanski život on mora čovjeka pripraviti za primanje Božjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji.
1248 Katekumenat, ili formacija katekumenâ, ima za cilj omogućiti ovima da, odgovarajući na Božju inicijativu, u jedinstvu s jednom crkvenom zajednicom, dovedu do zrelosti svoje obraćenje i vjeru. Riječ je o odgoju za cjeloviti kršćanski život kojim se učenici združuju sa svojim Učiteljem Kristom. Neka se, stoga, katekumeni (…) upute u otajstva spasenja i u vježbanje u evanđeoskom načinu života, i neka se svetim obredima – koji se imaju postupno obaviti – uvedu u život vjere, liturgije i ljubavi naroda Božjega”.
1249 Katekumeni su “već povezani s Crkvom, već su ukućani Kristovi, a nerijetko već provode život vjere, ufanja i ljubavi”. “Majka Crkva ih već ljubi kao svoje i za njih se brine”.
KRŠTENJE DJECE
1250 Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.
1251 Kršćanski će roditelji priznati kako ova praksa odgovara i njihovoj ulozi hranitelja života što im ga je Bog povjerio.
1252 Običaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Izričito je posvjedočena od II. stoljeća. Ipak je vjerojatno da su se već od početaka apostolskog propovijedanja, kada bi cijeli “domovi” primali krštenje, pritom krštavala i djeca.
VJERA I KRST
1253 Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujući. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: “Sto tražiš od Crkve Božje?” I on odgovara: “Vjeru!”
1254 Svim krštenicima, djeci ili odraslima, potreban je poslije krštenja rast u vjeri. Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noći obnovu krsnih obećanja. Priprava na krštenje dovodi tek do predvorja novoga života. Krštenje je vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire sav kršćanski život.
1255 Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.
V. Tko može krstiti?
1256 Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde može krstiti svatko, cak i nekrštena osoba, uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu. Potrebna nakana je u tome da želi učiniti ono što čini Crkva kada krsti, i primijeniti trojstvenu krsnu formulu. Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.
VI. Nužnost krsta
1257 Sâm Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje navijesteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da “iz vode i Duha nanovo rađa” sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.
1258 Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. To krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.
1259 Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu.
1260 “Budući da je Krist umro za sve i da je konačan čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu.” Svaki čovjek koji, ne poznavajući Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krštenja, izričito poželjeli da budu kršteni.
1261 Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.
VII. Krsna milost
1262 Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolički se označuju različiti krsni učinci. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome.
ZA OTPUŠTENJE GRIJEHA
1263 Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.
1264 Ipak u krštenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život, kao što su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito “klicom (izvorom) grijeha” (“fomes peccati”): “Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. Štoviše `I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe'” (2 Tim 2,5).
“NOVI STVOR”
1265 Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini “novim stvorom” (2 Kor 5,17), posinjenim sinom Božjim koji postaje “zajedničarom božanske naravi” (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subaštinikom (Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga.
1266 Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga; po moralnim krepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u krštenju.
PRITJELOVLJENI CRKVI, TIJELU KRISTOVU
1267 Po krštenju postajemo udovi Kristova Tijela; “udovi jedni drugima.” (Ef 4,25). Krštenje pritjelovljuje krštenike Crkvi. Iz krstionica rađa se jedinstveni narod Božji, narod Novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda, kultura, rasa i spola: “U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni” (1 Kor 12,13).
1268 Krštenici tako postaju “živo kamenje” i ugrađuju se u “duhovni Dom za sveto svećenstvo” (1 Pt 2,5). Oni po krštenju imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovom proročkom i kraljevskom poslanju; oni su “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” da naviještaju “silna djela Onoga” koji ih iz “tame pozva k svojemu divnom svjetlu” (1 Pt 2,9). Krštenje daje sudioništvo u općem svećeništvu vjernika.
1269 Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude “poslušan i podložan” glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.
1270 Krštenici, “preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve” i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega.
SAKRAMENTALNI VEZ KRŠĆANSKOG JEDINSTVA
1271 Krštenje je temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i onima koji još nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom: “Jer oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano kršteni, nalaze se u nekom, mada ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom. (…) opravdani vjerom u krštenju i pritjelovljeni Kristu, s pravom se rese kršćanskim imenom, te ih sinovi Katoličke Crkve zasluženo priznaju za braću u Gospodinu”. “Krštenje je dakle sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni”.
NEIZBRISIVI DUHOVNI BILJEG
1272 Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.
1273 Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje. Krsni pecat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanjem u svetom bogoslužju Crkve te “na izvršivanje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi”.
1274 “Gospodnji biljeg” jest pečat kojim nas je Duh Sveti obilježio “za Dan otkupljenja” (Ef 4,30). “Krštenje je pečat za vječni život”. Vjernik koji “pečat čuva” do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krštenja, moći će preminuti “obilježen znakom vjere”, s vjerom svoga krštenja, iščekujući blaženo gledanje Boga – kao dovršenje vjere – i u nadi uskrsnuća.
Ukratko
1275 Kršćanska inicijacija se ostvaruje trima sakramentima: krstom koji je početak novoga života, potvrdom koja taj život učvršćuje i euharistijom koja učenike hrani Kristovim Tijelom i Krvlju da ih preobrazi u Krista.
1276 “Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).
1277 Krštenje jest rođenje na novi život u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nužno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krštenje uvodi.
1278 Bitni je obred krštenja uranjanje krštenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu uz zazivanje Presvete Trojice, tj. Oca, Sina i Duha Svetoga.
1279 Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži: oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha, rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga. Istim činom krštenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svećeništva.
1280 Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti.
1281 Koji podnesu smrt radi vjere, katekumeni i drugi ljudi koji, ne poznavajući Crkve, na poticaj milosti, iskreno traže Boga i trude se ispuniti njegovu volju, spašavaju se premda nisu primili krštenja prije smrti.
1282 Već od najstarijih vremena krštenje se dijelilo i djeci. Krštenje je milosni Božji dar koji ne pretpostavlja ljudskih zasluga; djeca se krste u vjeri Crkve. Ulaz u kršćanski život vodi k pravoj slobodi.
1283 Glede djece umrle bez krštenja, liturgija Crkve nas poziva da imamo pouzdanje u Božje milosrđe te se molimo za njihovo spasenje.
1284 U slučaju nužde svatko može krstiti, uz uvjet da ima nakanu činiti ono što čini Crkva te izlije vodu kršteniku na glavu govoreći: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.