Autor: Pater Vinko Maslać

Velika svetica naših dana i najmlađa crkvena naučiteljica u povijesti Crkve – Terezija Martin ili pod redovničkim imenom sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa, rođena je u francuskom gradiću Alençonu u pokrajini Normandiji, na sjeveru Francuske 2. siječnja 1873.g. Bila je najmlađa u obitelji koja je brojila devetero djece, od kojih je četvero umrlo u ranoj dobi. Ostalo je pet sestara i Terezija najmlađa. U dobi od četiri godine umire joj majka što je za mladu Tereziju bio veliki gubitak. Otac se sa svojih pet kćeri preselio iste godine u Lisieux. Dvije starije kćeri preuzele su odgoj mlađih sestara, Celine i Terezije. 1882. Terezijina sestra Paulina, koja joj je zamjenjivala majku, stupila je u Karmel u istom gradiću. Poslije nje to je učinila i najstarija sestra Marija. Treća sestra Leonija stupila je u drugi red. Dvije sestre Celina i Terezija rasle su zajedno. Nakon završenog osnovnog školovanja Terezija u ono vrijeme nije više pohađala školu nego je išla na privatne pouke iz raznih predmeta. Istodobno se njezin duhovni život veoma snažno razvijao. Zajedno s ocem i sestrom Celinom hodočastila je u Rim. I Terezija je osjetila redovničko zvanje i željela je ući u karmelski samostan gdje su već bile njezine dvije sestre, ali je bila premlada. Uz specijalne dozvole crkvenih i samostanskih poglavara Terezija je ipak ušla u Karmel sa 15 godina 1888. g. U njemu je proživjela devet godina vršeći redovite samostanske dužnosti molitvu, razmatranja, redoviti posao, ručni rad i ostalo. Sve je to obavljala s velikom ljubavlju prema Bogu i dušama za koje je prikazivala sve svoje molitve i trpljenja kojih nije nedostajalo u njezinu redovničkom životu. Po nalogu svojih samostanskih poglavarica opisala je svoj život koji je nakon njezine smrti objavljen pod nazivom «Povijest jedne duše». Na poseban je način živjela i izradila duhovnost djetinjeg odnosa prema Bogu – «duhovno djetinjstvo» što je i opisala u svojoj autobiografiji. Razboljela se od tuberkuloze od čega je i umrla 30. rujna 1897. g. u 25. godini svoga života i nakon samo devet godina provedenih u Karmelu.

Nakon njezine smrti njena autobiografija «Povijest jedne duše» je objavljena i doživjela je veliki uspjeh. Prevedena je na 35 jezika i objavljena je u više od milijun primjeraka. Mala Terezija proglašena je svetom 1925. godine a nakon toga proglašena je također uz sv. Franju Ksaverskoga drugom zaštitnicom misija, te također drugom zaštitnicom Francuske. 1997.g. o 100. obljetnici njezine svetačke smrti Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je naučiteljicom Crkve. Ona je tako treća žena u povijesti Crkve i 33. po redu u dvije-tisućitoj dugoj povijesti Crkve koja je dobila taj časni naslov.

Na 15. svjetskom danu mladih 1997. god. u Parizu Papa Ivan Pavao II. postavio ju je za uzor mladima današnjice.
Zahvaćena Božjim svjetlom i Božjom ljubavlju, i samu sebe i sve oko sebe promatrala je i doživljavala drukčije nego običan čovjek: sebe je doživljavala kao od Boga najljubljenije biće, a druge je toliko voljela da je bila spremna sve učiniti i sve pretrpjeti za njih. Sama priznaje da su joj njezine želje zadavale pravo mučeništvo. Tražila je svoje mjesto u Crkvi. Tražila je kako će na najdjelotvorniji način učiniti najviše za Boga i za ljude.

Odgovor na svoja traženja našla je u Svetom Pismu. Čitala je Prvu Pavlovu poslanicu Korinćanima:

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.

Tada je uzviknula: “O Isuse, moja Ljubavi! Moje zvanje je ljubav!” Kao da je rekla: Odsada moj život je ljubav!

Što god mi mislili ili osjećali čitajući ove retke Terezijina zanosa, jedno je sigurno: Nitko od nas ne može naći smisao svoga života bez ljubavi! Nitko od nas ne može biti uistinu sretan bez ljubavi. Nitko od nas ne može podnijeti životne teškoće bez ljubavi. Nitko od nas ne može smireno i radosno ići u susret smrti bez ljubavi.

Postoji siguran način kako možemo sve teškoće pretvoriti u sredstvo ljudskog i duhovnog napretka, ljudske i duhovne sreće: tako da naša ljubav bude veća i jača od svih teškoća.

Kad se danas susretnemo s neizbježnim neugodnostima, sjetimo se da ih treba prihvatiti iz ljubavi i tako ćemo svoj život učiniti plodnijim. Kad od ljudi doživimo neku nepravdu, sjetimo se da možemo ljubiti i ove teškoće u ljubavi podnijeti možda upravo za te siromašne ljude. Ako doživimo neuspjeh u poslu imajmo na umu da uspješnost našeg posla ovisi isključivo o veličini naše ljubavi, a ne o vanjskoj djelotvornosti ili koristi.

I ako danas u ljubavi učinimo jedno djelo više nego smo učinili jučer – mi smo uistinu veliki ljudi. Bit ćemo uistinu sretni ljudi.