748 “Svjetlo naroda je Krist i zato Sveti Sabor, sabran u Duhu Svetomu, žarko želi da njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude navješćujući Evanđelje svakom stvoru.” Tim riječima počinje “Dogmatska konstitucija o Crkvi” Drugoga vatikanskog sabora. Time Sabor pokazuje da članak vjere o Crkvi ovisi potpuno o člancima koji se odnose na Krista Isusa. Crkva nema drugoga svjetla osim onog Kristova; prema slici dragoj crkvenim Ocima, Crkva je poput mjeseca kojemu je sva svjetlost odsjev sunca.
749 Članak o Crkvi ovisi potpuno i o prethodnom članku o Duhu Svetomu. “Uistinu, pošto je pokazano da je Duh Sveti izvor i darovatelj sve svetosti, ispovijedamo sada da Duh Crkvu dariva svetošću.” Crkva je, prema izrazu Otaca, mjesto “gdje Duh cvjeta”.
750 Vjerovati da je Crkva “sveta” i “katolička” i da je “jedna” i “apostolska” (kako to nadodaje Nicejsko-carigradsko vjerovanje) nerazdvojivo je od vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. U Apostolskom vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo Svetu Crkvu (“Credo (…) Ecclesiam”), a ne u Crkvu, da se ne pobrkaju Bog i njegova djela i da se svi darovi koje je on stavio u svoju Crkvu jasno pripišu njegovoj dobroti.
Stavak 1.CRKVA U BOŽJEM NAUMU
I. Imena i slike Crkve
751 Riječ za Crkvu, ekklesia, (od grčkoga ek-kalein, “pozvati van”, “sazvati”) znači “saziv”; označuje zborove naroda, općenito vjerskoga značaja. Taj se izraz često upotrebljava u grčkom Starom zavjetu za skupštinu izabranog naroda pred Bogom, napose za skupštinu na Sinaju gdje je Izrael primio Zakon i bio od Boga ustanovljen kao njegov sveti narod. Nazivajući se “ekklesia” prva zajednica onih koji su povjerovali u Krista priznavala se baštinicom te skupštine. U njoj Bog “saziva” svoj narod iz svih krajeva zemlje. Izraz Kyriak od koga su izvedeni Church, Kirche, i sveslavenska riječ Crkva, znači “Gospodnja”, ili “ona koja pripada Gospodinu.”
752 U kršćanskom govoru riječ “Crkva” označuje “liturgijsku skupštinu”, ali također i mjesnu zajednicu ili sveopću zajednicu vjernika. Ta su tri značenja zapravo nerazdvojiva. “Crkva” je narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona postoji po mjesnim općinama a ostvaruje se u liturgijskom skupu, posebice euharistijskom. Ona živi od Riječi i od Tijela Kristova, postajući tako i sama Tijelom Kristovim.
SIMBOLI CRKVE
753 U Svetom pismu nalazimo mnoštvo međusobno povezanih slika i likova, po kojima Objava govori o neiscrpnom otajstvu Crkve. Slike iz Starog zavjeta inačice su jedne temeljne ideje, “Božjega naroda”. U Novom zavjetu sve te slike nalaze novo središte uslijed toga što Krist postaje “Glava” toga naroda, koji je prema tome njegovo Tijelo. Oko tog središta okupljene su slike “uzete iz pastirskog života i poljodjelstva, iz graditeljstva, iz obitelji i zaruka”.
754 Tako je Crkva ovčinjak kome je Krist jedini i nužni ulaz. Ona je također stado kome je sam Bog, kako je unaprijed navijestio, pastir; njegove ovce, iako su im na čelu ljudski pastiri, stalno vodi na pašu i hrani sâm Krist, Dobri pastir i Poglavica pastira, koji je život svoj dao za ovce.
755 Crkva je nasad ili njiva Božja. Na toj njivi raste starodrevna maslina kojoj su patrijarsi sveti korijen i u kojoj se događa i događat će se pomirenje između Židova i pogana. Nju je zasadio božanski vinogradar kao izabrani vinograd. Krist je istinski trs koji daje život i plodnost granama, tj. nama koji po Crkvi ostajemo u Njemu i bez Njega ne možemo ništa učiniti.
756 Još češće Crkva se također naziva Božjom građevinom. Gospodin se sam usporedio s kamenom koji su odbacili graditelji a koji je postao kamen zaglavni. Na tom su temelju Crkvu sazidali apostoli i od njega ona prima čvrstoću i povezanost. Tu građevinu rese različiti nazivi: kuća Božja u kojoj stanuje Božja obitelj, prebivalište Božje u Duhu, šator Božji među ljudima (Otk 21,3) i, naročito, sveti hram, koji predstavljaju kamena svetišta, a predmetom je hvale svetih Otaca i u liturgiji s pravom uspoređivan sa Svetim gradom, novim Jeruzalemom. U njemu se, doista, mi na zemlji kao živo kamenje ugrađujemo u duhovni hram. Ivan promatra taj sveti grad kako u času konačne obnove svijeta, silazi s neba, od Boga, opremljen `kao zaručnica nakićena za svoga muža’ (Otk 21,1-2).
757 Crkva se još naziva `nebeskim Jeruzalemom’ i `našom majkom’ (Gal 4,26); opisana je kao neokaljana zaručnica neokaljanog Jaganjca, koju je Krist `ljubio i sam sebe predao za nju da je posveti’ (Ef 5,25-26). Nju je sebi pridružio neraskidivim savezom i ne prestaje je `hraniti i njegovati’ (Ef 5,29).
II. Početak, utemeljenje i poslanje Crkve
758 Da se temeljito istrazi otajstvo Crkve, potrebno je najprije razmotriti njezin početak u naumu Presvetoga Trojstva i njezino postupno ostvarenje u povijesti.
NAUM ROĐEN U OČEVU SRCU
759 “Vječni je Otac slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio sav svijet i odlučio ljude učiniti dionicima svoga božanskog života”, na koji poziva sve ljude u svom Sinu: “Sve one koji u Krista vjeruju Otac je odlučio sazvati u svetu Crkvu”. Ta se “Božja obitelj” uspostavlja i ostvaruje postupno kroz razdoblja ljudske povijesti prema Očevu raspoređenju: doista, Crkva je “prikazana u slikama od početka svijeta, divno pripravljena u povijesti izraelskog naroda i u Starom zavjetu, ustanovljena u ovim posljednjim vremenima, očitovana dolaskom Duha i na koncu vjekova bit će slavno dovršena”.
CRKVA – PRIKAZANA U SLIKAMA OD POČETKA SVIJETA
760 “Svijet je stvoren u vidu Crkve”, govorili su kršćani prvih vjekova. Bog je stvorio svijet da bude u zajedništvu s njegovim božanskim životom, koje se ostvaruje “sazivanjem” ljudi u Kristu, a taj “saziv” je Crkva. Crkva je svrha svih stvari, i same bolne nesreće, kao pad anđela i čovjekov grijeh, bile su od Boga pripuštene samo kao prigoda i sredstvo da se pokaže sva snaga njegove ruke, sva veličina ljubavi koju je htio dati svijetu: Kao što je Božja volja čin, koji se zove – svijet, tako je njegova nakana spasenje ljudi, i ona se zove – Crkva.
CRKVA – PRIPRAVLJENA U STAROM ZAVJETU
761 Okupljanje Božjega naroda počinje onoga časa kada grijeh ruši zajedništvo ljudi s Bogom i ljudi među sobom. Okupljanje Crkve je, da tako kažemo, Božji ustuk na pomutnju prouzrokovanu grijehom. To ponovno ujedinjavanje ostvaruje se tajnovito u krilu svih naroda: “U svakom je narodu Bogu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu” (Dj 10,35).
762 Daljnja priprava okupljanja Božjeg naroda počinje pozivom Abrahama kojemu Bog obećava da će postati ocem velikog naroda. Neposredna priprava počinje izborom Izraela kao Božjeg naroda. Svojim izborom Izrael mora biti znak budućeg okupljanja svih naroda. Ali već proroci optužuju Izraela da je raskinuo savez i da se ponio kao bludnica. Oni navješćuju novi i vječni Savez. “Taj Novi savez ustanovio je Krist”.
CRKVA – USTANOVLJENA PO ISUSU KRISTU
763 Zadaća je Sina da, u punini vremena, izvrši spasenjski naum Očev; to je razlog njegova poslanja. “Gospodin Isus dao je početak svojoj Crkvi propovijedajući radosnu vijest, to jest dolazak Kraljevstva Božjega koje je u Pismima bilo od vjekova obećano”. Da bi ispunio volju Očevu, Krist je osnovao Kraljevstvo nebesko na zemlji. Crkva je “Kristovo kraljevstvo već prisutno u otajstvu”.
764 “To se Kraljevstvo ljudima jasno očituje u riječi, djelima i prisutnosti Kristovoj”. Prihvatiti Isusovu riječ znaci “prihvatiti sámo Kraljevstvo”. Klica i početak Kraljevstva jest “malo stado” (Lk 12,32) onih koje je Isus došao skupiti oko sebe i kojima je on sâm pastir. Oni tvore pravu Isusovu obitelj. One koje je tako oko sebe okupio, učio je novom načinu ponašanja i kako da mole.
765 Gospodin Isus opremio je svoju zajednicu ustrojstvom koje će trajati do potpunog ostvarenja Kraljevstva. Tu je prije svega izbor Dvanaestorice s Petrom kao glavom. Predstavljajući dvanaest plemena Izraelovih, oni su temelji novog Jeruzalema. Dvanaestorica i drugi učenici sudjeluju u Kristovu poslanju, u njegovoj vlasti, ali i njegovoj sudbini. Svim tim činima Krist pripravlja i gradi svoju Crkvu.
766 Ali Crkva je u prvom redu rođena iz Kristova potpunog predanja za naše spasenje, anticipiranog u ustanovi Euharistije a dovršenog na križu. “Početak i rast Crkve označeni su krvlju i vodom što su provrli iz otvorena boka raspetog Isusa”. “Iz boka Krista, usnulog na križu, proisteklo je čudesno otajstvo čitave Crkve”. Kao sto je Eva bila oblikovana od rebra usnulog Adama, tako je Crkva rođena iz probodena srca Krista umrlog na križu.
CRKVA – OČITOVANA PO DUHU SVETOM
767 “Kad je bilo dovršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrši na zemlji, na dan Duhova poslan je Duh Sveti da Crkvu neprestano posvećuje”. Tada se “Crkva pred mnoštvom javno očitovala, a propovijedanjem se počelo širiti Evanđelje”. Budući da je Crkva “saziv” svih ljudi na spasenje, ona je po svojoj naravi misionarska, od Krista poslana svim narodima da mu od njih učini učenike.
768 Da Crkva ostvari svoje poslanje, Duh Sveti je “poučava i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičnim darovima”. “Tako Crkva, proviđena darovima svog Ustanovitelja i vjerno vršeći njegove zapovijedi ljubavi, poniznosti i samozataje, prima poslanje da navješćuje Kristovo i Božje kraljevstvo i da ga u svim narodima ustanovljuje, te sačinjava klicu i početak toga Kraljevstva na zemlji”.
CRKVA – DOVRŠENA U SLAVI
769 “Crkva će (…) biti dovršena istom u nebeskoj slavi”, o Kristovu slavnom povratku. A do toga dana “Crkva na svom hodočašću napreduje između progonstava svijeta i utjehe Božje”. Ovdje ona zna da je u progonstvu, daleko od Gospodina, i teži za potpunim dolaskom Kraljevstva, “za časom u kom će u slavi biti sjedinjena sa svojim Kraljem”. Dovršenje Crkve, a po njoj i svijeta, u slavi neće se dogoditi bez velikih iskušenja. Samo će tada “svi pravedni tamo od Adama, od pravednog Abela sve do posljednjeg izabranika biti sjedinjeni u sveopćoj Crkvi kod Oca”.
III. Otajstvo Crkve
770 Crkva jest u povijesti, ali ona je u isti mah nadilazi. Jedino “očima vjere” može se u njezinoj vidljivoj stvarnosti istovremeno vidjeti duhovna stvarnost, nositeljica božanskog života.
CRKVA – ISTODOBNO VIDLJIVA I DUHOVNA
771 “Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i neprestano uzdržava svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam po kojemu na sve razlijeva istinu i milost.” Crkva je u isti mah: “društvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i mistično Tijelo Kristovo; vidljiva skupština i duhovna zajednica; Crkva zemaljska i Crkva već u posjedu nebeskih dobara”. Te dimenzije zajedno tvore “jednu složenu stvarnost, sastavljenu od ljudskog i božanskog elementa”. Crkva je po svojoj naravi ljudska i božanska, vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena, gorljiva u djelovanju a odana kontemplaciji, nazočna u svijetu, a ipak putnica, ali tako da je ljudsko u njoj upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji i sadašnjost budućem gradu koji tražimo. Poniznost! Uzvišenost! Šator cedarski i svetište Božje; zemaljski dom i nebeska kraljevska palača; kuća od blata i carski dvor; tijelo smrtno i hram svjetlosti; ruglo oholih i zaručnica Kristova! Crna si, ali lijepa, kći jeruzalemska; ako te i ruži trud i bol s duga prognanstva, resi te ipak nebeska krasota.
CRKVA – OTAJSTVO SJEDINJENJA LJUDI S BOGOM
772 U Crkvi Krist ispunja i objavljuje svoje vlastito otajstvo kao cilj Božjega nauma: “uglaviti u Kristu sve” (Ef 1,10). Sveti Pavao naziva “velikim otajstvom” (Ef 5,32) zaručničko sjedinjenje Krista i Crkve. Budući da je sjedinjena s Kristom kao svojim zaručnikom, sáma Crkva sa svoje strane postaje otajstvo. Promatrajući u njoj otajstvo sveti Pavao piše: “Krist u vama, nada slave” (Kol 1,27).
773 U Crkvi to zajedništvo ljudi s Bogom po “ljubavi koja nikad ne prestaje” (1 Kor 13,8), svrha je svemu onome što je u njoj sakramentalno sredstvo, vezano uz ovaj prolazni svijet. “Njezin je ustroj sav usmjeren na svetost Kristovih udova. A svetost se mjeri prema `velikom otajstvu’ u kojemu Zaručnica na Zaručnikov dar odgovara darom ljubavi.” Marija prednjači svima nama “na putu svetosti”, koja je otajstvo Crkve, kao Zaručnice “bez ljage i nabora” (Ef 5,27). Zato “marijanska dimenzija Crkve ide ispred njezine petrovske dimenzije.”
CRKVA – SVEOPĆI SAKRAMENT SPASENJA
774 Grčka riječ mysterion prevedena je na latinski dvama izrazima: mysterium i sacramentum. U kasnijem tumačenju sacramentum (sakrament) izražava više vidljiv znak skrivene spasenjske zbilje, koja je označena riječju mysterium. U tom smislu sâm Krist je misterij spasenja: i nema drugog otajstva osim Krista. Spasenjsko djelo njegove svete i posvećujuće ljudske naravi jest sakrament spasenja koje se očituje i djeluje u sakramentima Crkve (koje Istočne Crkve nazivaju i “svetim misterijima ili tajnama”). Sedam sakramenata znakovi su i sredstva po kojima u Crkvi, koja je Kristovo Tijelo, Duh Sveti daje milost Krista, Glave. Crkva dakle sadrži i prenosi nevidljivu milost koju ona označuje. U tom analoškom smislu i ona se naziva “sakrament”.
775 “Crkva je u Kristu kao sakrament, tj. znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda”: biti sakrament najtješnjeg sjedinjenja ljudi s Bogom prva je svrha Crkve. Budući da je zajedništvo između ljudi zasnovano na sjedinjenju s Bogom, Crkva je također sakrament jedinstva ljudskoga roda. U njoj je to jedinstvo već počelo jer ona okuplja ljude “iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika” (Otk 7,9); u isto vrijeme Crkva je “znak i sredstvo” potpunog ostvarenja tog jedinstva u budućnosti.
776 Kao sakrament Crkva je Kristovo oruđe. U njegovim rukama ona je “oruđe otkupljenja svih ljudi”, “sveopći sakrament spasenja” po kojemu Krist “očituje i ujedno ostvaruje otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku”. Ona je “vidljivi nacrt Božje ljubavi prema čovječanstvu” koji hoće “da se cio ljudski rod oblikuje u jedan jedini Božji narod, da sraste u jedinstveno Tijelo Kristovo i da se izgradi u jedan hram Duha Svetoga”.
Ukratko
777 Ranokršćanski izraz “ekklesia” znači “saziv”, upravo skupštinu onih koje Božja Riječ saziva da oblikuje Božji narod i koji, hranjeni Tijelom Kristovim, sami postaju Kristovo Tijelo. Stara slavenska riječ “Crkva”- slično kao u engleskom “Church” ili u njemačkom “Kirche” – znači onu koja pripada Gospodinu.
778 Crkva je u isti mah put i cilj Božjega nauma: predoznačena u stvaranju, pripremana u Starom zavjetu, utemeljena riječima i djelima Isusa Krista, ostvarena njegovim otkupiteljskim križem i uskrsnućem, ona se očitovala kao otajstvo spasenja izlijevanjem Duha Svetoga. Crkva će biti dovršena u nebeskoj slavi kao skup svih otkupljenih sa zemlje.
779 Crkva je u isto vrijeme vidljiva i duhovna, hijerarhijsko društvo i Mistično tijelo Kristovo. Ona je jedna, oblikovana dvojakim elementom – ljudskim i božanskim. U tom je njezino otajstvo koje samo vjera može prihvatiti.
780 Crkva je u ovom svijetu sakrament spasenja, znak i oruđe zajedništva Boga i ljudi.
Stavak 2. CRKVA – BOŽJI NAROD, TIJELO KRISTOVO, HRAM DUHA SVETOGA
I. Crkva – Božji narod
781 “U svako je vrijeme i u svakom narodu Bogu ugodan svatko tko ga se boji i čini pravdu. Ipak je Bog htio posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego je htio od njih učiniti narod koji bi Ga priznavao u istini i vjerno mu služio. Zato je izabrao izraelski narod za svoj narod, s njim sklopio savez i postupno ga učio (…). Sve se to dogodilo kao priprava i slika onoga novog i savršenog saveza koji se imao sklopiti u Kristu (…). To je novi savez u njegovoj krvi, kojim se iz Židova i pogana saziva narod da bude jedan ne po tijelu, nego po Duhu”.
OSOBINE BOŽJEG NARODA
782 Božji narod ima osobine koje ga jasno razlikuju od svih vjerskih, narodnih, političkih ili kulturnih skupina u povijesti: To je Božji puk: Bog ne pripada kao svojina nijednom narodu. Ali od onih koji nekoć nisu bili narod, sebi je stekao Narod: “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk” (1 Pt 2,9). Članom toga naroda ne postaje se fizičkim rođenjem nego rođenjem “nanovo odozgor”, “iz vode i Duha” (Iv 3,3-5), to jest vjerom u Krista i krštenjem. Tom narodu Glava je Isus Krist (pomazanik, Mesija): budući da isto pomazanje, Duh Sveti, teče iz Glave u Tijelo, on je “mesijanski narod”. “Stanje toga naroda jest dostojanstvo slobode sinova Božjih: u njihovim srcima, kao u hramu, boravi Duh Sveti”. “Njegov zakon jest nova zapovijed da ljubimo kako nas je sâm Krist ljubio”. To je “novi” zakon Duha Svetoga. Njegovo je poslanje biti sol zemlje i svjetlo svijeta. “On je za cijeli ljudski rod najjača klica jedinstva, nade i spasenja”. I napokon, svrha mu je “Kraljevstvo Božje, koje je započeto na zemlji od samoga Boga i koje treba da se dalje širi, dok ga na kraju vremenâ Bog ne dovede do savršenosti”.
SVEĆENIČKI, PROROČKI I KRALJEVSKI NAROD
783 Isus Krist je onaj koga je Otac pomazao Duhom Svetim i učinio “Svećenikom, Prorokom i Kraljem”. Sav Božji narod sudjeluje u toj trojakoj Kristovoj službi i odgovoran je za poslanje i služenje koje odatle proistječe.
784 Ulazeći po vjeri i krštenju u Božji narod, čovjek postaje sudionik u jedinstvenom pozivu toga naroda – u svećeničkom pozivu: “Krist Gospodin, veliki svećenik uzet između ljudi, učinio je od novoga naroda `kraljevstvo i svećenike za Boga, Oca svoga.’ Krštenici su, zaista, po novom rođenju i pomazanju Duha Svetoga posvećeni da budu duhovni dom i sveto svećenstvo”.
785 “Sveti Božji narod ima udjela također u Kristovoj proročkoj službi.” To posebno biva nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda, laika i hijerarhije, kad nepokolebljivo pristaje uz vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima, i produbljuje joj shvaćanje te postaje Kristovim svjedokom usred ovoga svijeta.
786 Božji narod sudjeluje, napokon, u Kristovoj kraljevskoj službi. Krist vrsi svoju kraljevsku vlast privlačeći k sebi sve ljude svojom smrću i uskrsnućem. Krist, Kralj i Gospodar svemira, postao je sluga svih, jer “nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mt 20,28). Za kršćane “kraljevati znači služiti”, naročito “siromasima i patnicima, u kojima Crkva prepoznaje sliku svoga siromašnog i trpećeg Ustanovitelja”. Svoje “kraljevsko dostojanstvo” Božji narod ostvaruje živeći sukladno tom pozivu da služi s Kristom. Od svih preporođenih u Kristu znak križa čini kraljeve, pomazanje Duha Svetoga posvećuje ih za svećenike, da bi se, ostavljajući po strani posebnu funkciju naše službe, svi duhovni kršćani i koji se služe razumom, priznali članovima toga kraljevskog roda i sudionicima svećeničke službe. Što je zapravo za jednu dušu tako kraljevsko kao što je to upravljati svojim tijelom u podložnosti Bogu? I što je tako svećeničko kao što je posvećenje Bogu čiste savjesti i prinošenje na oltaru vlastitog srca neporočnih žrtava našega bogoštovlja?
II. Crkva – Tijelo Kristovo
CRKVA JE ZAJEDNIŠTVO S ISUSOM
787 Isus je od početka učenike pridružio svom životu; objavio im je tajnu kraljevstva; dao im udjela u svojem poslanju, u svojoj radosti i u svom trpljenju. Isus govori o još intimnijem zajedništvu između njega i onih koji budu išli za njim: “Ostanite u meni i ja u vama (…). Ja sam trs, vi loze” (Iv 15,4-5). On najavljuje tajanstveno i stvarno zajedništvo između svoga vlastitog tijela i našega: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,56).
788 Kad im je njegova vidljiva prisutnost bila uzeta, Isus nije učenike ostavio kao siročad. Obećao im je da će ostati s njima do svršetka vremena i poslao im je svoga Duha. Time je zajedništvo s Isusom postalo, u nekom smislu, intenzivnije: “Dajući svoga Duha, On svoju braću, sazvanu iz svih naroda, na otajstven način sastavlja kao svoje tijelo”.
789 Usporedba Crkve s tijelom osvjetljuje intimnu vezu između Crkve i Krista. Ona nije tek okupljena oko njega; ona je ujedinjena u njemu, u njegovu Tijelu. Ovdje treba jače istaknuti tri vidika Crkve – Tijela Kristova: jedinstvo svih udova međusobno po sjedinjenju s Kristom; Krist, Glava Tijela; Crkva, Zaručnica Kristova.
“SAMO JEDNO TIJELO”
790 Vjernici koji odgovore na Božju riječ i postanu udovima Tijela Kristova, bivaju usko s Kristom sjedinjeni: “U tom se tijelu Kristov život izlijeva na vjernike, koji se po sakramentima otajstvenim ali zbiljskim načinom sjedinjuju s trpećim i proslavljenim Kristom”. To napose vrijedi za krštenje po kojemu smo sjedinjeni sa smrću i uskrsnućem Kristovim, i za euharistiju po kojoj, “uzimajući stvarno udjela u Kristovu tijelu, bivamo uzdignuti u zajedništvo s Njime i među sobom”.
791 Jedinstvo tijela ne dokida različitosti udova: “U izgradnji Kristova tijela postoji raznolikost udova i službâ. Jedan je Duh, koji na korist Crkve dijeli različite darove po svom bogatstvu i potrebama službâ.” Jedinstvo otajstvenoga tijela stvara i potiče među vjernicima ljubav: “Ako jedan ud nešto trpi, s njim trpe i svi udovi; ili, ako je počašćen jedan ud, s njim se raduju svi udovi.” I napokon, jedinstvo otajstvenog tijela prevladava sve ljudske podijeljenosti: “Koji ste god u Krista kršteni, Kristom ste se zaodjenuli. Nema vise: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema vise: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu” (Gal 3,27-28).
“KRIST JE GLAVA TOGA TIJELA”
792 Krist je “Glava Tijela, Crkve” (Kol 1,18). On je Počelo stvaranja i otkupljenja. Uzdignut u Očevu slavu, “on u svemu ima prvenstvo” (Kol 1,18), navlastito nad Crkvom, po kojoj svoje kraljevanje proširuje na sve stvari.
793 On nas sjedinjuje sa svojim Vazmom: svi se udovi moraju truditi da mu budu slični “sve dok se Krist u njima ne oblikuje” (Gal 4,19). “Zato smo uzeti u otajstva njegova života (…), pridružujemo se njegovim mukama kao tijelo Glavi, s njime trpimo da budemo s njim i proslavljeni”.
794 On skrbi za naš rast: da bi učinio da rastemo prema njemu, našoj Glavi, u svojem Tijelu, Crkvi, Krist raspoređuje darove i službe po kojima se međusobno pomažemo na putu spasenja.
795 Krist i Crkva jesu, dakle, “čitav Krist” [Christus totus]. Crkva je s Kristom jedno. Sveci imaju vrlo živu svijest toga jedinstva: Cestitajmo si, dakle, i zahvalimo za ono sto smo postali ne samo kršćani, nego sâm Krist. Razumijete li, braćo, koju nam je milost Bog učinio darujući nam Krista kao Glavu? Divite se i radujte se: postali smo Krist. Ako je on Glava a mi udovi, čitav čovjek jest on i mi (…) Punina Krista je dakle, Glava i udovi. Što znaci Glava i udovi? Krist i Crkva. Naš se Otkupitelj pokazao kao jedna osoba sa svetom Crkvom koju je uzeo.
Glava i udovi jesu kao jedna otajstvena osoba. Jedna riječ svete Ivane Arške pred sucima sažima vjeru svetih učitelja te izražava zdrav kršćanski osjećaj: “Po mom mišljenju, Isus Krist i Crkva jesu jedno, i ne treba od toga praviti poteškoću”.
CRKVA JE ZARUČNICA KRISTOVA
796 Jedinstvo Krista i Crkve, Glave i udova Tijela, uključuje i razlikovanje obiju stvarnosti u osobnom odnosu. Taj je vidik često izražen slikom zaručnika i zaručnice. Tema Krista, Zaručnika Crkve, bila je od proroka pripravljena i od Ivana Krstitelja naviještena. Gospodin se sâm označio “Zaručnikom” (Mk 2,19). Apostol predstavlja Crkvu i svakog vjernika, tj. ud njegova Tijela, kao Zaručnicu, “zaručenu” Kristu Gospodinu, da s njim bude samo jedan Duh. Ona je neokaljana Zaručnica neokaljanog Jaganjca; koju je Krist ljubio, za koju je sebe predao “da je posveti” (Ef 5,26), koju je vječnim savezom sebi pridružio i o kojoj se ne prestaje brinuti kao o svom vlastitom Tijelu. Evo potpunog Krista, Glave i Tijela oblikovana od mnogih … Bilo da govori Glava, bilo da govore udovi, to je Krist koji govori. On govori kao Glava (ex persona capitis) ili kao Tijelo (ex persona corporis). Prema onome sto je napisano: “Dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,31-32). A sam Gospodin u Evanđelju: “Tako vise nisu dvoje, nego jedno tijelo” (Mt 19,6). Kao sto ste vidjeli, postoje dvije različite osobe, pa ipak one u ženidbenom zagrljaju cine samo jednu. (…) Kao Glava on se zove “Zaručnik”, kao Tijelo on se zove “Zaručnica”.
III. Crkva – Hram Duha Svetoga
797 “Ono što je našim udovima duh, tj. naša duša, to je Duh Sveti Kristovim udovima, Kristovu Tijelu, tj. Crkvi”. “Duhu Kristovu, kao skrivenom počelu, treba pripisati da su svi dijelovi Tijela povezani, kako među sobom tako i s vrhovnom Glavom, jer on čitav prebiva u Glavi, čitav u Tijelu, čitav u svakome od njegovih udova”. Duh Sveti čini od Crkve “hram Boga živoga” (2 Kor 6,16). Samoj je Crkvi, zapravo, bio povjeren Dar Božji (…). U nju je pohranjeno zajedništvo s Kristom, tj. Duh Sveti, zalog nepokvarljivosti, potvrda naše vjere i ljestve za uspon k Bogu (…). Jer tamo gdje je Crkva, tamo je i Duh Božji; i tamo gdje je Duh Božji, tamo je Crkva i svaka milost.
798 Duh Sveti je “Počelo svakog životnog i uistinu spasonosnog djelovanja u svakom od različitih dijelova Tijela”. On na različite načine izgrađuje cijelo Tijelo u ljubavi: po Riječi Božjoj “koja je kadra izgraditi” (Dj 20,32), po krštenju kojim oblikuje Kristovo Tijelo; po sakramentima koji daju rast i lijek Kristovim udovima; po “milosti datoj apostolima, a koja zauzima prvo mjesto među njegovim darovima”; po krepostima koje čine da se djeluje u skladu s dobrim, i po mnogobrojnim posebnim milostima (zvanima “karizme”) po kojima on “vjernike čini sposobnima i spremnima da prime razne poslove i službe korisne za obnovu i daljnju izgradnju Crkve”.
KARIZME
799 Bile izvanredne ili jednostavne i smjerne, karizme su milosti Duha Svetoga koje, izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhu izgradnju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijeta.
800 Karizme mora sa zahvalnošću prihvatiti i onaj tko ih prima i svi članovi Crkve. One su, doista, divno bogatstvo milosti za apostolsku životnost i za svetost cijeloga Kristova Tijela, uz uvjet dakako da se radi o darovima koji zaista dolaze od Duha Svetoga i da se upotrebljavaju u skladu s istinskim poticajima toga istog Duha, tj. u skladu s ljubavlju koja je pravo mjerilo karizmi.
801 U tom smislu je uvijek potrebna provjera karizmi. Nijedna karizma ne oslobađa od navezanosti i podložnosti crkvenim pastirima. “Na njih napose spada da ne gase Duha, nego da sve ispituju i zadrže ono što je dobro”, tako da sve karizme, svojom raznolikošću i upotpunjavanjem, surađuju u općem dobru (1 Kor 12,7).
Ukratko
802 Krist Isus “sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani” (Tit 2,14).
803 “Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” (1 Pt 2,9).
804 U Božji se narod ulazi po vjeri i krštenju. “Svi su ljudi pozvani u novi Božji Narod”, da bi u Kristu “ljudi sazdali jednu obitelj i jedan Božji narod”.
805 Crkva je Tijelo Kristovo. Po Duhu i njegovu djelovanju u sakramentima, nadasve u Euharistiji, Krist umrli i uskrsli ustanovljuje zajednicu vjernika kao svoje Tijelo.
806 U jedinstvu toga Tijela postoji raznolikost udova i služba. Svi su udovi povezani jedni s drugima, a napose s onima koji trpe, koji su siromasni i progonjeni.
807 Crkva je Tijelo kome je Krist Glava: ona živi od Njega, u Njemu i za Nj; On živi s njome i u njoj.
808 Crkva je Kristova Zaručnica: On ju je ljubio i sebe predao za nju. On ju je očistio svojom krvi. On ju je učinio plodnom Majkom svih Božjih sinova.
809 Crkva je Hram Duha Svetoga. Duh je kao duša Otajstvenog tijela, počelo njezina života, jedinstva u različitosti i bogatstva njenih darova i karizmi.
810 “Tako se opća Crkva predstavlja kao `Narod koji svoje jedinstvo vuče iz jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga’.”
Stavak 3. CRKVA JE JEDNA, SVETA, KATOLIČKA I APOSTOLSKA
811 “To je jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.” Ta četiri pridjeva, nerazdvojivo među sobom povezana, kazuju bitne oznake Crkve i njezina poslanja. Crkva ih nema sama od sebe; Krist po Duhu Svetom daje svojoj Crkvi da bude jedna, sveta, katolička i apostolska; i on je k tomu poziva da ostvari svaku od tih značajki.
812 Samo vjera može prepoznati da Crkva te svoje vlastitosti ima od svoga božanskog izvora. Ipak, njihova povijesna očitovanja kao znakovi jasno govore i ljudskom razumu. “Crkva je”, podsjeća Prvi vatikanski sabor, “zbog svoje svetosti, svoga katoličkog jedinstva, svoje nepobjedive postojanosti, i sama velik i trajan razlog vjerodostojnosti i nepobitan dokaz svoga božanskog poslanja”.
I. Crkva je jedna
“SVETO OTAJSTVO JEDINSTVA CRKVE”
813 Crkva je jedna po svom izvoru: “Vrhunski obrazac i počelo tog otajstva jest jedinstvo u Trojstvu osoba jednoga Boga Oca i Sina u Duhu Svetom”. Crkva je jedna po svom Utemeljitelju: “Utjelovljeni je Sin svojim križem sve ljude pomirio s Bogom, ponovno uspostavivši jedinstvo svih u jednom Narodu i u jednom tijelu”. Crkva je jedna po svojoj “dusi”: “Duh Sveti, koji prebiva u vjernicima i svekoliku Crkvu ispunjava i njome ravna, tvorac je čudesnog zajedništva vjernika i sve tako prisno u Kristu povezuje, da je počelo jedinstva Crkve”. Vlastito je samoj biti Crkve da bude jedna: Kojeg li čudesnog otajstva! Samo je jedan Otac svemira, samo jedan Logos svemira i samo jedan Duh Sveti, istovjetan posvuda; i samo je jedna djevica postala majkom, i volim je zvati Crkvom.
814 Od početka ta se jedna Crkva predstavlja s velikom raznolikošću koja proizlazi kako iz raznovrsnosti Božjih darova, tako od mnoštva osoba koje ih primaju. U jedinstvu Bozjega puka skuplja se raznoličnost naroda i kultura. Među članovima Crkve postoji raznolikost darova, funkcija, uvjeta i načina života: “U crkvenom općinstvu zakonito postoje zasebne Crkve koje imaju vlastite predaje”. Veliko bogatstvo te raznolikosti ne protivi se jedinstvu Crkve. Ipak, grijeh i teret njegovih posljedica bez prestanka ugrožavaju dar jedinstva. I Apostol mora poticati: “Trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira” (Ef 4,3).
815 Koje su to veze jedinstva? “Povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva” (Kol 3,14). Ali jedinstvo putujuće Crkve osigurano je i vidljivim vezama zajedništva; to su – ispovijedanje jedne jedine vjere primljene od apostola; – zajedničko slavlje bogoštovlja, nadasve sakramenata; – apostolsko nasljedstvo po sakramentu reda, koje čuva bratsku slogu Božje obitelji.
816 “Jedina Kristova Crkva (…) jest ona koju je nas Spasitelj poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase te njemu i drugim Apostolima povjerio da je sire i njome upravljaju (…). Ta Crkva, ustanovljena i uređena na ovom svijetu kao društvo, opstoji (subsistit in) u Katoličkoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik Petrov i s njime sjedinjeni biskupi”: Dekret o ekumenizmu Drugoga vatikanskog sabora razlaze: “Samo se po katolickoj Kristovoj Crkvi, koja je sveopće sredstvo spasenja, može dostići sva punina sredstava spasenja. Vjerujemo da je samo apostolskom Zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza, radi uspostavljanja jednoga Kristova tijela na zemlji, kojemu valja da se potpuno pritjelove svi koji na neki način već pripadaju Božjem narodu”.
RANE JEDINSTVA
817 No, “u toj jednoj i jedincatoj Božjoj Crkvi već od početka su se pojavili neki razdori, koje Apostol teško kori kao vrijedne osude. U kasnijim pak stoljećima javile su se još veće nesloge i ne male zajednice odvojile su se od punog zajedništva Katoličke Crkve, ponekad ne bez krivnje ljudi na objema stranama”. Razdori koji ranjavaju jedinstvo Kristova Tijela (razlikuju se krivovjerje – hereza, otpadništvo – apostazija i raskol – shizma) nisu se dogodili bez ljudskih grijeha: Gdje je grijeh, tu je mnoštvo, tu su raskoli, tu su krivovjerja, tu su razilaženja; a gdje je krepost, tu je jedinstvo, tu je zajedništvo koje čini da svi vjernici budu jedno srce i jedna duša.
818 Oni koji se danas rađaju u zajednicama koje su proistekle iz takvih raskola “a koji žive vjeru u Krista, ne mogu se okriviti za grijeh podjele, i Katolička ih Crkva grli bratskim poštovanjem i ljubavlju (…). Vjerom opravdani u krštenju, oni su pritjelovljeni Kristu, pa se zato s pravom rese kršćanskim imenom, a sinovi ih Katoličke Crkve opravdano priznaju za braću u Gospodinu”.
819 Osim toga, “mnoge se zasade posvećenja i istine” nalaze izvan vidljivih granica Katoličke Crkve: “pisana Božja riječ, život milosti, vjera, nada i ljubav i drugi nutarnji darovi Duha Svetoga i vidljivi elementi”. Duh Sveti se tim Crkvama i crkvenim zajednicama služi kao sredstvima spasenja, kojima snaga dolazi od punine milosti i istine koju je Krist dao Katoličkoj Crkvi. Sva ta dobra proizlaze iz Krista, i k njemu vode i po sebi potiču na “katoličko jedinstvo”.
PREMA JEDINSTVU
820 Od početka je Krist svojoj Crkvi podario jedinstvo, koje kako vjerujemo, “neizgubivo postoji u Katoličkoj Crkvi i nadamo se da će danomice rasti sve do svršetka svijeta”. Krist daje uvijek Crkvi dar jedinstva, ali Crkva mora uvijek moliti i raditi da bi sačuvala, učvrstila i usavršila jedinstvo koje joj Krist želi. Za to je sâm Krist u času svoje muke molio i ne prestaje moliti za jedinstvo svojih učenika: “(…) da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17,21). Želja da ponovno dođe do jedinstva svih kršćana Kristov je dar i poziv Duha Svetoga.
821 Da se na to prikladno odgovori, potrebno je: – trajno obnavljanje Crkve u većoj vjernosti njezinu pozivu: to je obnavljanje snaga pokreta prema jedinstvu; – obraćenje srca “za čistije življenje po Evanđelju” jer je uzrok podjelama nevjernost udova Kristovu daru; – zajednička molitva, jer “obraćenje srca i svetost života, zajedno s privatnim i javnim molitvama za kršćansko jedinstvo, valja smatrati dušom svega ekumenskog gibanja i s pravom se to može nazvati duhovnim ekumenizmom”; – međusobno bratsko poznavanje; – ekumenski odgoj vjernika, a napose svecenika;265 – dijalog među teolozima i susreti kršćana različitih Crkava i zajednica; – međukršćanska suradnja na različitim područjima služenja ljudima.
822 Briga za obnovu jedinstva “tiče se sveukupne Crkve, vjernika i pastira”. Ali, “treba imati svijest da ta sveta nakana – izmirenje svih kršćana u jedinstvu jedne jedincate Kristove Crkve – nadilazi ljudske snage i sposobnosti”. Stoga svu svoju nadu polažemo “u Kristovu molitvu za Crkvu, u Očevu ljubav prema nama i u moć Duha Svetoga”.
II. Crkva je sveta
823 “Crkva je (…) – vjerujemo – nepropadljivo sveta, jer Krist, Sin Božji, koji se s Ocem i Duhom slavi kao `jedini Svet’, Crkvu je kao svoju zaručnicu ljubio i za nju dao samoga sebe da je posveti te ju je sa sobom kao svoje tijelo združio i ispunio darom Duha Svetoga, na slavu Božju”. Crkva je dakle “sveti Božji puk”, i njezini se članovi zovu “svetima”.
824 Crkva je sjedinjena s Kristom i po njemu posvećena; po njemu i u njemu ona također biva i posvecujuca. Sve djelatnosti Crkve teze, kao svom cilju, “prema posvećenju ljudi u Kristu i proslavi Boga”. Samo je u Crkvi pohranjena “punina sredstava spasenja”. U njoj “po Božjoj milosti postižemo svetost”.
825 “Crkva je već na zemlji urešena znacima prave, iako nesavršene svetosti”. U svojim članovima ona treba istom postići savršenu svetost: “Poduprti tolikim i takvim sredstvima svi vjernici, kojega god staleža i položaja, od Gospodina su, svaki na svom putu pozvani, na onu savršenu svetost kojom je savršen sam Otac”.
826 Ljubav je duša svetosti na koju su svi pozvani: “Ona upravlja svim Sredstvima posvećenja, daje im dušu i vodi ih k njihovu dovršetku”: Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo, sastavljeno od različitih udova, da nije bez najpotrebnijega i najplemenitijega. Shvatila sam da Crkva ima srce, i da to srce gori od Ljubavi. Shvatila sam da članove Crkve samo Ljubav potiče na djelo, i, kad bi se Ljubav ugasila, da apostoli ne bi više naviještali Evanđelje, mučenici bi odbili lijevati krv (…). Shvatila sam da Ljubav sadrži sva zvanja, da je ljubav sve, da obuhvaća sva vremena i sva mjesta (…) jednom riječju: da je vječna!
827 “Dok Krist, svet, nevin, neporočan, nije poznavao grijeha, nego je došao samo da zadovolji za grijehe naroda, Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano provodi pokoru i obnovu”. Svi se članovi Crkve, uključujući i njezine službenike, moraju priznavati grešnicima. U svima se, sve do svršetka vremena, još nalazi kukolj grijeha pomiješan s dobrim žitom Evanđelja. Crkva okuplja dakle grešnike zahvaćene Kristovim spasenjem, ali uvijek na putu posvećenja: Crkva je sveta, iako u svom krilu obuhvaća grešnike, jer ona nema drugog života doli života milosti: živeći od njezina života, vjernici se posvećuju; odvraćajući se od njezina života, upadaju u grijehe i nerede koji priječe ižarivanje njezine svetosti. Zato Crkva trpi i čini pokoru za te grijehe, od kojih međutim može ozdraviti svoju djecu krvlju Kristovom i darom Duha Svetoga.
828 Kanonizirajuci neke vjernike, to jest svečano proglašujući da su ti vjernici junački vrili kreposti i živjeli u vjernosti Božjoj milosti, Crkva priznaje moć Duha svetosti koji je u njoj, i podržava nadu vjernika pružajući im svece kao uzore i zagovornike. “Sveci i svetice bili su uvijek izvor i početak obnove u najtežim trenucima povijesti Crkve”. Doista, “svetost je tajno vrelo i neprevarljivo mjerilo njezine apostolske djelatnosti i njezina misionarskog zanosa”.
829 “Dok je Crkva u Blaženoj Djevici već dostigla savršenost, po kojoj je bez ljage i nabora, kršćani se još trude da rastu u svetosti pobjeđujuci grijeh; i zato dižu svoje oči k Mariji”: u njoj je Crkva već potpuno sveta.
III. Crkva je katolička
ŠTO ZNACI “KATOLIČKA”?
830 Riječ “katolička” znači “sveopća” u smislu “cjelokupnosti” ili “cjelovitosti”. Crkva je katolička u dvostrukom smislu: Katolička je jer je u njoj prisutan Krist. “Gdje je Krist, tu je Crkva katolička”. U njoj postoji punina Kristova Tijela sjedinjena sa svojom Glavom, što znači da ona od Njega prima “puninu sredstava spasenja” što ih je On htio: ispovijedanje prave i potpune vjere, cjelovit sakramentalni život i službu svetog Reda u apostolskom nasljedstvu. Crkva je u tom osnovnom smislu bila katolička na dan Duhova i bit će uvijek sve do dana ponovnog dolaska Gospodnjega.
831 Katolička je jer ju je Krist poslao svemu ljudskom rodu: Svi su ljudi pozvani da tvore novi Božji narod. Stoga se ovaj narod, ostajući jedan i jedini, mora protegnuti na sav svijet i na sve vjekove, da se ispuni naum volje Boga koji je u početku stvorio ljudsku narav jednu i hoće da napokon skupi u jedno svoju raspršenu djecu (…). Ta značajka općenitosti, koja resi Božji Narod, dar je samoga Gospodina, po kojem Katolička Crkva s uspjehom i neprestano teži da čitavo čovječanstvo sa svim njegovim dobrima okupi pod Glavom Kristom, u jedinstvu Njegova Duha.
SVAKA PARTIKULARNA CRKVA JEST “KATOLIČKA”
832 “Crkva se Kristova nalazi u svim zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, povezani sa svojim pastirima, i sami u Novom zavjetu nazivaju Crkvama (…). U njima se propovijedanjem Kristova Evanđelja skupljaju vjernici i slavi se tajna Gospodnje večere (…). U tim zajednicama, mada cesto malenima i siromašnima ili raspršenima, prisutan je Krist, po čijoj se moći sabire jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva”.
833 Pod partikularnom Crkvom, kakva je biskupija (dijeceza ili eparhija), razumije se zajednica kršćanskih vjernika u zajedništvu vjere i sakramenata sa svojim biskupom zaređenim u apostolskom nasljedstvu. Te pojedinačne Crkve “oblikovane su po liku sveopce Crkve; u njima i iz njih postoji jedna i jedina Katolicka Crkva”.
834 Partikularne su Crkve potpuno katoličke po zajedništvu s jednom od njih – Rimskom Crkvom “koja predsjeda u ljubavi”. “S tom Crkvom, zbog njezina izvrsnijeg podrijetla, mora se nužno slagati cijela Crkva, to jest vjernici odasvuda”. “Doista, od silaska k nama utjelovljene Rijeci, sve su kršćanske Crkve posvuda držale i drže veliku Crkvu koja je ovdje (u Rimu) jedinim osnovom i temeljem jer je, po samom Spasiteljevu obećanju, vrata pakla nisu nikad nadvladala”.
835 “Sveopcu Crkvu ne smijemo shvacati kao puki zbir ili, tako reci savez pojedinacnih Crkava. To je ista Crkva, sveopca po svom pozivu i poslanju, koja, kada se ukorjeni u raznolikost kulturnih, drustvenih i ljudskih podrucja, u svakom dijelu svijeta poprima razlicite izglede i vanjski izrazaj”.Bogata raznolikost crkvenih disciplina, liturgijskih obreda, teoloske i duhovne bastine vlastitih mjesnim Crkvama, njihovom uskladjenoscu u jedinstvu, “s vecom ocevidnoscu dokazuje katolistvo nepodijeljene Crkve”.
TKO PRIPADA KATOLIČKOJ CRKVI?
836 “Svi su ljudi pozvani na katoličko jedinstvo Božjega naroda (…) i na razne mu načine pripadaju ili su na nj upućeni bilo vjerni katolici bilo drugi koji vjeruju u Krista, bilo napokon svi ljudi, milošću Božjom pozvani na spasenje”.
837 “Potpuno se crkvenom društvu pritjelovljuju oni koji, imajući Kristov Duh, prihvaćaju cjelovito njezino uređenje i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena te se u njezinu vidljivu ustrojstvu združuju s Kristom koji njome upravlja po Vrhovnom svećeniku i biskupima (…). Ipak se ne spašava onaj koji, iako je Crkvi pritjelovljen, ne ustraje u ljubavi te u krilu Crkve ostaje `tijelom’ ali ne `srcem'”.
838 “Crkva zna da je iz vise razloga povezana s onima koji su kršteni te se rese kršćanskim imenom, ali ne ispovijedaju potpunu vjeru ili ne drže jedinstvo zajedništva pod Petrovim nasljednikom”. “Oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano primili krštenje, nalaze se u nekom, premda ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom”. S pravoslavnim Crkvama to je općinstvo tako duboko “da mu nedostaje sasvim malo da dosegne puninu koja bi omogućila zajedničko slavlje Gospodnje euharistije”.
CRKVA I NEKRŠĆANI
839 “Oni koji još nisu primili Evanđelje, na različne su načine usmjereni k Božjem narodu”: Odnos Crkve sa židovskim narodom. Crkva, Božji narod u Novom savezu, razmišljajući o svom vlastitom otajstvu, otkriva svoju vezu sa židovskim narodom, “kojemu je Bog prvom govorio”. Za razliku od drugih nekršćanskih religija, židovska je vjera već odgovor na Božju objavu u Starom zavjetu. Židovskom narodu “pripada posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njegovi su i oci, i od njih je, po tijelu, Krist” (Rim 9,4-5), jer “neopozivi su Božji dari i poziv” (Rim 11,29).
840 Osim toga, kad se promatra budućnost, Božji narod Staroga saveza i novi Božji narod teže k sličnim ciljevima: očekivanju Mesijina dolaska (ili povratka). Očekivanje s jedne strane smjera povratku Mesije, umrlog i uskrslog, priznatog kao Gospodina i Sina Božjega, a s druge strane dolasku Mesije, čije crte ostaju skrivene, na svršetku vremena: to očekivanje, prati drama nepoznavanja ili nepriznavanja Krista Isusa.
841 Odnosi Crkve s muslimanima. “Odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnom Bogu, koji će suditi ljude u posljednji dan”.
842 Veza Crkve s nekršćanskim religijama jest prije svega veza zajedničkog podrijetla i svrhe ljudskoga roda: Svi su narodi jedna zajednica; isti im je iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, i naum spasenja protezu na sve (ljude), dok se izabrani ne sjedine u svetom gradu.
843 U drugim religijama Crkva priznaje traženje, “još u sjeni i slikama”, nepoznatog ali bliskog Boga, jer on svima daje život, dah i sve drugo i jer hoće da svi ljudi budu spašeni. Tako, Crkva smatra sve dobro i istinito što se može naći u religijama “kao pripravu na Evanđelje i kao dar Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka da bi napokon imao život”.
844 Ali, u svom religioznom vladanju ljudi pokazuju i granice i zablude koje u njima izobličuju Božju sliku: Prevareni od Zloga, ljudi su cesto u svojim mislima bili zaluđeni te su Božju istinu zamijenili lažju, služeći vise stvoru nego Stvoritelju ili su živeći i umirući bez Boga u ovom svijetu izloženi skrajnjem očaju.
845 Otac je cijelo čovječanstvo htio skupiti u Crkvu svoga Sina da ponovno ujedini svu svoju djecu, koju je grijeh raspršio i zaveo. Crkva je mjesto gdje čovječanstvo treba pronaći svoje jedinstvo i svoje spasenje. Ona je “pomireni svijet”. Crkva je onaj brod koji “u ovom svijetu dahom Duha Svetoga sigurno plovi punim jedrima Gospodinova križa” ili, prema drugoj slici dragoj crkvenim Ocima, nju predstavlja Noina korablja koja jedina spašava od potopa.
“IZVAN CRKVE NEMA SPASENJA”
846 Kako valja shvatiti tu tvrdnju koju su često opetovali crkveni Oci? Iskazana pozitivno, znači da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo: Oslanjajući se na Sveto pismo i Predaju, Sveti sabor uči da je ta putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolička Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili ući ili pak u njoj ostati.
847 Ta se tvrdnja ne odnosi na one koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista i njegovu Crkvu: Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje Njegovu volju, koju su spoznali u glasu savjesti, djelom izvršiti, mogu postići vječno spasenje.
848 “Iako Bog putevima koje samo on zna može ljude koji bez vlastite krivnje ne poznaju Evanđelje dovesti do vjere, `bez koje je nemoguće omiljeti Bogu’, Crkvi je dužnost i ujedno sveto pravo da navješćuje Evanđelje” svim ljudima.
MISIJE – ZAHTJEV KATOLIŠTVA CRKVE
849 Misionarski nalog. “Crkva je od Boga poslana k narodima da bude `sveopći sakrament spasenja’. Iz najdubljih zahtjeva svoga katolištva i slušajući nalog svog Utemeljitelja, ona se trudi naviještati Evanđelje svim ljudima”: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,19-20).
850 Podrijetlo i svrha misija. Misionarski nalog Gospodinov iskonski izvire iz vječne ljubavi Presvete Trojice: “Crkva u hodu po svojoj je naravi `misionarska’, jer potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca”. I posljednji cilj poslanja (misije) nije drugo nego učiniti ljude dionicima zajedništva koje postoji između Oca i Sina u njihovu Duhu ljubavi.
851 Razlog misija. Crkva je oduvijek izvodila obvezu i snagu svoga misijskog zanosa iz Božje ljubavi prema svim ljudima: “Ljubav nas Kristova obuzima” (2 Kor 5,14) Uistinu, “Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4). Bog hoće spasenje svih po spoznanju istine. Spasenje jest u istini. Oni koji su poslušni poticaju Duha istine već su na putu spasenja; ali Crkva, kojoj je ta istina povjerena, mora njihovoj želji ići ususret da im je ponudi. Upravo jer vjeruje u sveopći naum spasenja, Crkva mora biti misionarska.
852 Putovi misija. “Duh Sveti je pokretač svakoga crkvenog poslanja”. On vodi Crkvu na misijske putove. Ona “tijekom povijesti nastavlja i razvija poslanje samoga Krista koji je poslan da naviješta Evanđelje siromasima. Stoga, poticana Duhom Kristovim, Crkva treba ići putem kojim je išao Krist, to jest putem siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe sve do smrti, iz koje je svojim uskrsnućem izišao kao pobjednik”. Tako je “krv mučenika sjeme kršćana”.
853 Ali na svom putovanju Crkva iz iskustva zna kolika je “udaljenost između poruke koju naviješta i ljudske slabosti onih kojima je evanđelje povjereno”. Samo napredujući na putu “pokore i obnove” i “kroz uska vrata kriza”, može Božji narod siriti Kristovo kraljevstvo. Uistinu, “kao što je Krist izvršio djelo otkupljenja u siromaštvu i progonu, tako je i Crkva pozvana da ide istim putem, da ljudima priopći plodove spasenja”.
854 Po samom svom poslanju, “Crkva hoda zajedno s čitavim čovječanstvom i sa svijetom proživljava istu zemaljsku kob; ona je kao kvasac i tako reći duša ljudskog društva, koje treba da se u Kristu obnovi i preobrazi u Božju obitelj”. Misijski napor zahtijeva dakle strpljivost: počinje navješćivanjem Evanđelja narodima i skupinama koje još ne poznaju Krista; nastavlja se osnivanjem kršćanskih zajednica, da ove budu “znakovi Božje prisutnosti u svijetu”, i utemeljenjem mjesnih Crkava; pokreće proces inkulturacije da bi utjelovio Evanđelje u kulture naroda; i neće biti pošteđen od neuspjeha. “Što se pak tiče ljudi, skupina i naroda, samo ih postupno (Crkva) dostiže i prežimlje i tako uvodi u katoličku puninu”.
855 Crkveno poslanje uključuje i napor prema kršćanskom jedinstvu. “Podjele među kršćanima priječe Crkvi da puninu sebi vlastita katolištva postigne u onim svojim sinovima koji joj doduše pripadaju po krštenju, ali su rastavljeni od njezina punog zajedništva. Štoviše, i samoj Crkvi biva teze izraziti pod svakim vidikom puninu katolištva u stvarnosti života”.
856 Misijska djelatnost uključuje obazriv dijalog s onima koji još ne prihvaćaju evanđelje. Iz tog dijaloga mogu za se izvuci korist i oni koji vjeruju, učeći bolje upoznati ono “što se već istine i milosti nalazilo, kao skrita prisutnost Božja, među poganima”. Ako radosnu vijest navješćuju onima koji je ne znaju, to je zato da se utvrdi, popuni i izdigne istina i dobro sto ih je Bog razasuo među ljudima i narodima, i da se očiste od zablude i zla, “Bogu na slavu, đavlu na sramotu, a čovjeku na blaženstvo”.
IV. Crkva je apostolska
857 Crkva je apostolska jer je utemeljena na apostolima, i to u trostrukom smislu:
– bila je i ostaje sagrađena na “temelju apostola” (Ef 2,20; Otk 21,14), svjedokâ koje je sam Krist izabrao i poslao da propovijedaju;
– pomoću Duha koji u njoj prebiva, ona čuva i prenosi nauk, dobar poklad, zdrave riječi koje je čula od apostola;
– trajno je, sve do Kristova ponovnog dolaska, poučavaju, posvećuju i njom upravljaju apostoli, po svojim nasljednicima u pastirskoj službi: zboru biskupa, “kojima pomažu svećenici, u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, vrhovnim pastirom Crkve”: Ti, pastiru vječni, ne napuštaš svojega stada, već ga po svetim apostolima trajno štitiš i čuvaš; ti i danas upravljaš Crkvom po onim pastirima koji je predvode u ime tvoga Sina.
POSLANJE APOSTOLA
858 Isus je Očev poslanik. Od početka svoje službe, on “pozove koje sam htjede i ustanovi dvanaestoricu da budu s njim i da ih šalje propovijedati” (Mk 3, 13-14). Od tada će oni biti njegovi poslanici (to upravo znaci grčka riječ apostoloi). U njima nastavna on svoje poslanje: “Kao sto mene posla Otac, tako i ja šaljem vas.” (Iv 20,21). Njihova je služba nastavak njegova poslanja: “Tko vas prima, mene prima”, rekao je Dvanaestorici (Mt 10,40).
859 Isus ih je pridružio svojem poslanju koje je primio od Oca: kao “što Sin ne može ništa učiniti sam od sebe” (Iv 5,19,30), nego sve prima od Oca koji ga je poslao, tako i oni koje Isus šalje ne mogu ništa raditi bez njega; od njega primaju nalog poslanja i vlast da ga ispune. Kristovi apostoli znadu dakle da ih je Bog odabrao za “poslužitelje Novoga saveza” (2 Kor 3,6), “poslužitelje Božje” (2 Kor 6,4), “Kristove poslanike” (2 Kor 5,20), “službenike Kristove i upravitelje otajstava Božjih” (1 Kor 4,1).
860 U poslanju apostola ima jedan neprenosiv vidik: biti izabrani svjedoci uskrsnuća Gospodnjega i temelji Crkve. Ali postoji i trajni vidik njihova poslanja. Krist im je obećao da će biti s njima sve do svršetka svijeta. “Božansko poslanje, koje je Krist povjerio apostolima, trajat će do svršetka vjekova, jer je Evanđelje, koje treba da oni propovijedaju, za Crkvu u svako vrijeme počelo svega njezina života. Zato su se apostoli (…) pobrinuli da ustanove nasljednike”.
BISKUPI NASLJEDNICI APOSTOLA
861 “Da se povjereno im poslanje mogne nastaviti poslije njihove smrti, apostoli su, kao oporuku, predali dužnost svojim neposrednim suradnicima da od njih započeto djelo dovršuju i učvršćuju, preporučujući im da paze cijelo stado, u kojemu ih je Duh Sveti postavio da upravljaju Božjom Crkvom. Zato su odabrali takve ljude, a zatim odredili da njihovu službu, kad ovi umru, preuzmu drugi prokušani ljudi”.
862 “Kao što služba od Gospodina posebno povjerena Petru, prvaku apostola, ostaje i treba se prenositi na njegove nasljednike, tako ostaje i služba apostola da pasu Crkvu, koju sveti red biskupa treba neprekidno vrišti”. Zato Crkva uči da “su biskupi po božanskoj ustanovi kao pastiri Crkve došli na mjesto apostola, i tko njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i onoga koji je Krista poslao”.
APOSTOLAT
863 Sva je Crkva apostolska ukoliko je, preko nasljednika sv. Petra i apostola, u zajedništvu vjere i života sa svojim početkom. Sva je Crkva apostolska ukoliko je “poslana” u čitav svijet; svi članovi Crkve, iako na različite načine, sudjeluju u tom poslanju. “Kršćanski je naime poziv po svojoj prirodi poziv na apostolat”. Apostolatom se naziva “svaka djelatnost otajstvenog Tijela” koja ide za tim “da kraljevstvo Kristovo raširi po svoj zemlji”.
864 “Budući da je Krist, koji je poslan od Oca, vrelo i ishodište svega apostolata Crkve”, očito je da uspjeh apostolata zaređenih službenika kao i apostolata laika, ovisi o njihovu životnom sjedinjenju s Kristom. Već prema određenim zvanjima, prilikama vremena i različitim darovima Duha Svetoga, apostolat je veoma različitih oblika. Ipak uvijek je ljubav, sto se u Euharistiji nadasve crpi, ” duša svega apostolata”.
865 U svojoj dubokoj i konačnoj biti Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska, jer u njoj već postoji i na kraju će se vremenâ ispuniti “Kraljevstvo nebesko”, “Kraljevstvo Božje”, koje je došlo u osobi Kristovoj i u srcu onih koji su s njime sjedinjeni raste tajanstveno, sve do svog potpunog eshatonskog očitovanja. Tada će svi ljudi koje je otkupio, koji su u njemu “postali sveti i neokaljani” pred Bogom “u ljubavi”, biti sabrani kao jedini narod Božji, “Zaručnica, Žena Jaganjčeva” (Otk 21,9), “sveti grad koji silazi s neba, od Boga, sav u slavi Božjoj” (Otk 21,10-11); i kojega “gradski zid ima dvanaest temelja, i na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih (Otk 21,14).
Ukratko
866 Crkva je jedna: ima jednoga Gospodina, ispovijeda jednu vjeru, rađa se iz jednog krštenja, jest samo jedno Tijelo, oživljuje ju jedan Duh, u vidu jedine nade, u ispunjenju koje bit će prevladane sve diobe.
867 Crkva je sveta: presveti Bog joj je začetnik; Krist , njezin zaručnik, predao se za nju da je posveti; Duh svetosti je oživljuje. Premda u sebi uključuje grešnike, sama je bez ljage: “ex maculatis immaculata”. Njezina svetost sja u svetima; u Mariji već je sva sveta.
868 Crkva je katolička: naviješta cjelovitost vjere; u sebi nosi i pruža puninu sredstava spasenja; poslana je svim narodima; obraća se svim ljudima; obuhvaća sva vremena; “po samoj je naravi misionarska”.
869 Crkva je apostolska: sagrađena je na trajnim temeljima, na “dvanaestorici apostola Jaganjčevih” (Otk 21,14); neuništiva je; nezabludiva u istini: njome upravlja Krist preko Petra i drugih apostola, koji su prisutni u svojim nasljednicima, u Papi i u zboru biskupa.
870 “Jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom, katoličkom i apostolskom (…) nalazi se u Crkvi Katoličkoj, kojom upravljaju nasljednik svetog Petra i s njime sjedinjeni biskupi, iako se izvan njezinih struktura nalaze brojni elementi posvećenja i istine”.