Kategorije
Molitve

Bolne podjele

Bolne podjele među kršćanima
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. listopada 2014.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U posljednjim smo katehezama pokušali približiti narav i ljepotu Crkve te smo se pitali što za svakog od nas znači biti dijelom toga naroda, Božjeg naroda koji je Crkva. Ne smijemo međutim zaboraviti da postoji mnoštvo braće koja dijele s nama vjeru u Krista, ali pripadaju drugim vjeroispovijestima ili tradicijama različitima od naše. Mnogi su se pomirili s tom podjelom – i u našoj Katoličkoj Crkvi su se s tim pomirili – koja je tijekom povijesti često bila uzrokom sukobâ i patnji, pa i ratova i to je jedna sramota! Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove.
Podjele među kršćanima ne samo da ranjavaju Crkvu već ranjavaju i Krista, i mi tako podijeljeni zadajemo ranu Kristu: Crkva je naime tijelo čija je glava Krist. Znamo dobro koliko je Isusu bilo na srcu da svi njegovi učenici ostanu ujedinjeni u njegovoj ljubavi. Dovoljno se sjetiti njegovih riječi koje Ivan donosi u sedamnaestom poglavlju svoga Evanđelja, molitve koju je uputio Ocu neposredno prije muke: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17, 11). To je jedinstvo bilo ugroženo još dok je Isus bio među svojima: u Evanđelju se naime spominje kako su apostoli među sobom raspravljali o tome tko je najveći, najvažniji (usp. Lk 9, 46). Gospodin je, međutim, veoma insistirao na jedinstvu u Očevo ime i time nam stavio do znanja da će naš navještaj i naše svjedočenje biti to vjerodostojniji što budemo prednjačili u življenju u zajedništvu i uzajamnoj ljubavi. To je ono što su njegovi apostoli, milošću Duha Svetoga, kasnije duboko shvatili i primili k srcu, tako da će sveti Pavao zaklinjati korintsku zajednicu ovim riječima: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1, 10).
Tijekom svoje povijesti, Crkva je napastvovana od zloga, koji je nastoji podijeliti, i nažalost je bila označena teškim i bolnim podjelama. Te su podjele katkad trajale dugo, sve do danas, zbog čega je sada teško rekonstruirati sve razloge i prije svega pronaći moguća rješenja. Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ… Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega.

Imajući sve to pred očima, postoji li nešto što svaki od nas, kao članovi svete majke Crkve, možemo ili moramo učiniti? Nedvojbeno je da ne smije izostati molitva, u kontinuitetu i u zajedništvu s Isusovom, molitva za jedinstvo kršćana. A zajedno s molitvom, Gospodin od nas traži novu otvorenost: traži od nas da se ne zatvaramo dijalogu i susretu, već da prihvatimo sve ono vrijedno i pozitivno što nam pruža također onaj koji misli drukčije od nas ili zauzima drukčije stavove. Traži od nas da ne upravljamo pogled na ono što nas dijeli, već radije na ono što nas ujedinjuje, nastojeći bolje upoznati i ljubiti Isusa i dijeliti bogatstvo njegove ljubavi. A to konkretno podrazumijeva prianjanje uz istinu, zajedno sa sposobnošću da jedni drugima opraštamo, da se osjećamo dijelom iste kršćanske obitelji, da jedni druge smatramo darom i da činimo mnoge stvari zajedno, kao i djela ljubavi.
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako… U svim zajednicama ima dobrih teologâ: neka oni razgovaraju, neka oni traže teološku istinu jer je to dužnost, ali mi kročimo zajedno, moleći jedni za druge i čineći djela ljubavi. I tako činimo zajednicu na putu. To se zove duhovni ekumenizam: kročiti putom života svi zajedno u našoj vjeri, u Isusu Kristu Gospodinu. Kaže se da se ne smije govoriti o osobnim stvarima, ali ne mogu tome odoljeti. Govorimo o zajedništvu… uzajamnom zajedništvu. Danas sam toliko zahvalan Gospodinu jer se danas navršava 70 godina kako sam primio prvu pričest. Ali svi moramo znati da primati pričest znači ući u zajedništvo s drugima, u zajedništvo s braćom naše Crkve, ali također u zajedništvo sa svima onima koji pripadaju različitim zajednicama ali vjeruju u Isusa. Zahvaljujmo Gospodinu za naše krštenje, zahvaljujmo Gospodinu za naše zajedništvo, i da tim zajedništvom na kraju budu svi obuhvaćeni, svi zajedno.
Dragi prijatelji, kročimo naprijed prema punom jedinstvu! Povijest nas je razdijelila, ali smo na putu prema pomirenju i zajedništvu! I to je istina! I to moramo braniti! Svi smo zajedno na putu prema zajedništvu. I kada se cilj čini previše dalekim, gotovo nedostižnim, i osjećamo da nas obuzimaju obeshrabrenje, neka nas hrabri misao da Bog ne može zatvoriti uho na glas svoga Sina Isusa i ne uslišiti njegovu i našu molitvu, da svi kršćani uistinu budu jedno.

Kategorije
Znanje

Isus je liječnik duše i tijela

Papa Franjo govori

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 8. veljače 2015.
Draga braćo i sestre, dobar dan!

Današnje evanđelje (Mk 1, 29-39) predstavlja nam Isusa koji, nakon što propovijedao u subotu u sinagogi, liječi mnoge bolesnike. Propovijedati i liječiti: to je glavna Isusova djelatnost u njegovu javnom životu. Propovijedanjem On naviješta kraljevstvo Božje a ozdravljenjima pokazuje da je ono blizu, da je Kraljevstvo Božje među nama.
Nakon što je ušao u kuću Šimuna Petra, Isus ugleda njegovu punicu kako leži u krevetu u ognjici; odmah je uze za ruku, ozdravi je i podiže. Nakon zalaska sunca, kada su ljudi, pošto je bila završila subota, mogli izaći van i dovesti mu bolesne, ozdravlja mnoštvo osoba koje su bolovale od svakojakih bolesti: tjelesnih, duševnih, duhovnih. Isus, koji je došao na zemlju naviještati i ostvariti spasenje cijelog čovjeka i svih ljudi, pokazuje posebnu ljubav prema onima koji su ranjeni u tijelu i duhu: siromašni, grešnici, opsjednuti, bolesni, marginalizirani. On na taj način pokazuje da je liječnik duše i tijela, dobar Samarijanac čovjeka. On je pravi Spasitelj: Isus spašava, Isus liječi, Isus ozdravlja.
Ta stvarnost Kristova ozdravljenja bolesnika nas poziva na razmišljanje o značenju i vrijednosti bolesti. Na to nas poziva i Svjetski dan bolesnika, kojeg ćemo proslaviti u srijedu 11. veljače, na spomen Gospe Lurdske. Blagoslivljam inicijative pokrenute za taj dan, navlastito bdjenje koje će se održati u Rimu 10. veljače navečer. Spomenimo se i predsjednika Papinskog vijeća za pastoral zdravlja mons. Zygmunta Zimowskog, koji je teško bolestan u Poljskoj. Uputimo jednu molitvu za njega, za njegovo zdravlje, jer je on pripremio taj dan i on nas prati svojim trpljenjem u ovome danu. Molitva za mons. Zimowskog.

Kristovo spasenjsko djelo ne iscrpljuje se u njegovoj osobi i njegovu zemaljskom životu; ono se nastavlja po Crkvi, sakramentu Božje ljubavi i nježnosti za ljude. Kada svoje učenike šalje u misiju, Isus im daje dvostruko poslanje: naviještati evanđelje spasenja i ozdravljati bolesne (usp. Mt 10, 7-8). Vjerna tom učenju, Crkva je oduvijek pomaganje bolesnima smatrala sastavnim dijelom svojega poslanja.

“Siromašne i patnike ćete uvijek imati sa sobom”, opominje Isus (usp. Mt 26, 11), i Crkva ih trajno nalazi na svojem putu, promatrajući bolesnike kao povlašteni put za susret s Kristom, za prihvaćanje i služenje Kristu. Liječiti bolesnika, prihvatiti ga, služiti mu znači služiti Kristu: bolesnik je Kristovo tijelo.

To se događa i u našem vremenu kada, usprkos mnogim znanstvenima postignućima, duhovna i tjelesna patnja ljudi pokreće ozbiljna pitanja o značenju bolesti i patnje te o smislu smrti. Radi se o egzistencijalnim pitanjima, na koje pastoralno djelovanje Crkve mora odgovoriti u svjetlu vjere, imajući pred očima Raspetoga, u kojem je objavljeno čitavo spasenjsko otajstvo Boga Oca, koji iz ljubavi prema ljudima nije poštedio svoga Sina (usp. Rim 8, 32). Zbog toga je svatko od nas pozvan pronositi svjetlo Božje Riječi i snagu milosti onima koji pate i onima koji im pomažu – obiteljima, liječnicima, bolničkom osoblju – kako bi se služenje bolesnima uvijek vršilo sa sve većim čovjekoljubljem, velikodušnom predanošću i evanđeoskom ljubavlju, s nježnošću. Crkva majka, po našim rukama, miluje naša trpljenja i liječi naše rane, i to čini majčinskom nježnošću.

Molimo Mariju, Zdravlje bolesnih, da svaka osoba u bolesti može iskusiti, zahvaljujući brižnosti onih koji su uz njih, snagu Božje ljubavi i utjehu njezine majčinske nježnosti.

Svima želim ugodnu nedjelju. Molim vas, ne zaboraviti moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!

Kategorije
Molitve

Ispit savjesti prema Očenašu

Molitva u crkvi

Vjerujem li da je Bog moj Otac i da sam ja Njegovo dijete?
Imam li puno pouzdanje u Njega, ili se držim pred Njim kao rob, pun straha i trepeta?
Dolazi li mi pomisao da posumnjam u Njegovu ljubav prema meni?
Sumnjam li u Njegovu Providnost?
Oslanjam li se zaista na Njega, da me neće nikad napustiti, ni u sadašnjosti ni u budućnosti?
Nastojim li naći vremena, da se divim Božjim djelima, da Boga hvalim i slavim i da mu se klanjam?
Tko je nebeski Otac za me?
Imam li o Njemu krive ideje, netočno iskrivljeno mišljenje?
Stvaram li od Boga idola, zamišljam li ga na svoju sliku?
Jesam li svjestan da sam dragocjen u Božjim očima?
Dolazi li mi napast da pomišljam kako me Bog prezire?

Sveti se ime Tvoje

Ako je Bog Otac, On je i sveti Bog. Poštujem li Božju svetost, osobe, mjesta ili stvari, koje su Njemu posvećene?
Brinem li se da Boga bolje upoznam studijem, proučavanjem, slušanjem Riječi Božje, molitvom, itd.?
Kako razvijam svoju vjeru?
Kako govorim o Bogu?
Govorim li s poštovanjem i ljubavlju?
Šalim li se, podrugujem, ismijavam sa svetim stvarima, s religijom, s Bogom?
Brinem li se da upoznam Oca nebeskoga?
Podržavam li, ohrabrujem i molim li za one koji su odgovorni za navješćivanje i širenje Evanđelja: za Papu, za naše biskupe, za naše svećenike, vjeroučitelje, misionare, itd., ili ih samo kritiziram, napadam, ocrnjujem? Ljubim li svoju Crkvu’?
Postavši »svet« krštenjem, ja sam Hram Duha Svetoga! Poštujem li svoje tijelo i tijelo drugih?
Jesam li griješio protiv svoga tijela ili protiv tijela drugih osoba (masturbacija – samozadovoljavanje, traženje seksualnog užitka izvan braka, neumjerenost u jelu i piću, uzimanje droge, skraćivanje sna itd.)?
Stavljam li svoje tijelo u službu života i ljubavi, ili u službu sebičnog užitka?
Jesam li vjeran zahtjevima u svom braku ili u svom celibatu?

Dođi Kraljevstvo Tvoje

Otac nebeski želi biti Gospodar, Kralj u svijetu i u mom srcu. Na kojem području moga bića Bog ne vlada kao apsolutni Gospodar?
Koji grijeh je zapreka dolasku Kraljevstva Božjeg u mene?
Sprječavam li svojevoljno dolazak Kraljevstva Božjega: grješna šutnja, strah, ljudski obzir, nemarnost, nepokretnost?
Brinem li se za spasenje i duhovnu sreću grješnika?
Jesam li u tome nemaran?
Molim li za obraćenje grješnika?
Dolazi li mi napast da svedem Kraljevstvo Božje na jedino političko oslobođenje ili socijalni napredak?
Rastavljam li širenje Evanđelja od ljudskog oslobođenja?
Za Isusa u tome nema zbrke i nejasnoća, ni razdvajanja. A za mene?
Kojim sredstvima tražim da dođe Kraljevstvo Božje?
Evanđeoskim ili nasiljem, oružjem?
Jesam li nesnošljiv u svojoj vjeri?
Kako konkretno sudjelujem za dolazak Božjeg Kraljevstva (misijsko oduševljenje, tisak-štampa, katehetska pouka, odgoj, župska djelatnost, učestvovanje u grupnom djelovanju itd.)?

Budi volja Tvoja

Želim li i tražim li zaista da se u mom životu ostvari volja Božja?
Ljubim li tu volju i želim li je više od svoje volje? Prihvaćam li je s vjerom?
Jesam li uvjeren da me nebeski Otac ljubi kad mi je Njegova volja teška i mučna? Jesam li ustrajan biti vjeran volji Božjoj u neuspjehu, u patnji, u grijehu, u bolesti ili u smrti?
Molim li da upoznam volju Božju, da ostvarim tu volju?
Nastojim li raspoznati volju Božju?
Kako uvažavam Božje zapovijedi?
Kao dužnosti ili sredstva da upoznam i ispunim dragu volju Božju?
Pokoravam li se Bogu iz ljubavi, ili zbog straha od pakla, od Božje kazne?
Bojim li se Bogu reći DA za svoje zvanje i za svoj život?
Pokoravam li se starijima?
Na koji način?
Nastojim li doznati što mi Bog govori danas po događajima u svijetu, po nauci Crkve, po riječima Pape i biskupa?
Zanimam li se za to?

Kruh naš svagdanji daj nam danas

Znadem li, kako treba, ovisiti o Bogu i o drugima?
Usudim li se od njih zamoliti ono što mi je potrebno za život?
Što je bitno u mojim prosnim molitvama: materijalni kruh ili duhovna hrana?
Je li moja molitva općenita ili se ograničuje na moje osobne potrebe?
Molim li samo za druge, ili nastojim pružiti im kruh, koji njima manjka, dijeleći s njima od svoga suviška, od sposobnosti i svog vremena, itd.?
Dopuštam li biti drugima na raspolaganju, ili se bojim da će mi oduzeti vrijeme?
Dijelim li svoj kruh s onima koje mi Bog šalje?
Kako?
Nastojim li slaviti Boga i zahvaljivati mu za kruh, koji mi On daje svaki dan?
Rasipam li dobra, koja su mi dana na raspolaganje?
Hranim li svoj život kruhom života?
Jesam li vjeran sakramentu Euharistije?
Kako provodim svoju nedjelju?

Oprosti nama duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim

Jesam li sumnjao u Božje milosrđe, u Božje oproštenje s obzirom na sebe?
Opraštam li onome koji me je uvrijedio ili mučio?
Kako? Samo ustima ili od srca?
Opraštam li lako?
Uvijek?
Jesam li spreman oprostiti svom bratu, mužu, ženi, susjedu, svojoj djeci onako kako meni oprašta Otac nebeski’?
Znadem li učiniti prvi korak prema pomirenju?
Jesam li spreman brižno uspostaviti jedinstvo i mir?
Događa li se da odbijem oprostiti ili da se pomirim?
Jesam li zloban, kivan, osjetljiv?
Jesam li uvijek spreman na pomirenje ili mi je to teško?
Podržavam li staru mržnju?
Znam li priznati svoje zablude i svoje grijehe?
Pomirujem li se uistinu?
Jesam li jedan od onih koji govore: »Opraštam, ali neću nikada zaboraviti«?
Idem li na počinak prije pomirenja?
Odbijam li razgovor zbog oholosti ili sebičnosti?
Molim li i idem li na Pričest svojevoljno nepomiren?
Događa li se da nisam ništa učinio, što je u mojoj moći da se izmirim?
Znadem li crpsti u sakramentu Pomirenja snagu da opraštam svojoj braći, bližnjima?
Jesam li vjeran sakramentu Pomirenja?
Vjerujem li u oproštenje Božje za mene?

I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla

Vjerujem li u postojanje zla duha, sotone, đavla?
Bojim li ga se?
Jesam li ponizan pred napastima?
Da odbijem napast, prihvaćam li se molitve, pokore, Riječi Božje?
Kad me napadne napast, gubim li hrabrost?
Usuđujem li se sa svojim ispovjednikom govoriti o svim svojim napastima?
Događa li mi se, da optužujem Boga da je On odgovoran za moje padove?
Vjerujem li, da mi Bog daje svaki dan potrebnu snagu da odbijem napasti, da odbijem zlo?
Kad učinim zlo, znadem li smjesta pogledati prema Bogu, nebeskom Ocu i odmah zatražiti pomoć u sakramentu Pomirenja, kako bih se oslobodio od ropstva zla duha?
Molim li za sve one koji strašno trpe da bi ostali vjerni u svojim obvezama? Podržavam li ih i ohrabrujem, da ustraju u dobru?
Molim li Oca nebeskoga da me čuva od zla duha?
Da ne padnem u napast nevjernosti u mom zvanju?
Događa li mi se da se igram s napastima?
Činim li što treba da smjesta otklonim napast? Da odbijem Zloduha?

Kategorije
Molitve

ODLUČILA SAM!

Odlučila sam promijeniti sebe

Bračno zajedništvo i snažna vjera kao put u liječenju djeteta s invaliditetom

Đurđica Mađar, majka djeteta s cerebralnom paralizom

 

Najbolnije je vrijeme prihvaćanja istine

Marko, moj sin, rođen je iz uredne trudnoće, na dan predviđen za porod. Liječnici su satima čekali trudove kojih nije bilo i u tom čekanju Marko je ostao bez kisika. Trebale su mi godine da oprostim liječnicima te prihvatim i shvatim da je to dijete uistinu Božja volja. Fra. Stanko Mijić jednom mi je prilikom poslao poruku koju ću zauvijek nositi u srcu: „Tvoj Marko krije tvog Isusa.“

Prvi šok koji smo doživjeli bila je izjava liječnice da je naš sin imao krvarenje u mozgu. Nismo znali što to znači i kakve su posljedice. Najbolnije je vrijeme prihvaćanja istine i rješavanja pitanja kako se s time nositi. U prve dvije godine silno sam se trudila proučiti što više, tražila sam spas u literaturi i na internetu, nadala se da će uskoro prohodati. To mi je bilo najvažnije. Postala sam stijena koja ide glavom kroz zid. Moja agresija bila je samo paravan iza kojega se krila unutarnja bol. Osjećala sam bijes i gorčinu prema svima oko sebe. Nisam mogla prihvatiti da je moje dijete invalid jer invalidi su bili „oni tamo“ od kojih svi okreću glavu i zaobilaze ih. Duga je priča o pokušajima socijalizacije, o pokušaju upisa u vrtić i školu… Bila je to rana na ranu mome srcu.

 

Nisam vidjela izlaz

Teško sam podnosila sliku sretnih obitelji čija djeca bezbrižno trčkaraju u parku, teško su mi padali sažalni pogledi na moje dijete. Dijagnoze su se slagale jedna na drugu. Težak čekić bolne istine iz dana u dan udarao je u moju dušu. Raspadala sam se i emotivno i kao žena. Iz dana u dan tonula sam u očaj, u suze. Nisam vidjela ni izlaz ni budućnost. Moji su dani bili tuga, očaj i suze.

Marko je počeo puzati s tri i pol godine, a sjedao je s oko četiri godine, no do šeste godine nije mogao sjediti samostalno. O procesu motoričkog oporavka i osobama koje rade s invalidnom djecom, o borbi s vjetrenjačama u sustavu ne ću govoriti jer je to svima poznato. Prvo ga nije htio primiti nijedan vrtić, a poslije ni susjedna škola.

Prvenstveno želim progovoriti o značaju muža i žene, o bračnoj zajednici i o srcu tog zajedništva u vjeri. Mi smo postali okrnjena, ranjena i invalidna obitelj. Supruga sam izbjegavala jer sam mislila da sve moram sama i da samo ja mogu i moram sve činiti. Davala sam mu do znanja da je nepotreban i nesposoban i da sve što napravi nije dobro. Poželjela sam da je što dalje od mene i od djeteta. Otvoreno sam mu to pokazivala ne obazirući se na njegove pružene ruke. Što bi god učinio, nije bilo dovoljno dobro, što bi god rekao, nije bilo pametno… I tako unedogled. Poslije naporna dana zatvarala sam se sa sinom u sobu i tonula u samosažaljenje. Osjećala sam se napuštenom i osamljenom, a iznad svega umornom jer sam sve oko djeteta organizirala sama.

 

Kleknula sam i plakala

Kada je Marko imao šest godina, odlučila sam hodočastiti u Međugorje jer sam bila istrošila sve svoje nade u medicinu, u svoje ruke i u svoje strpljenje u vježbanju. Išla sam jer sam čvrsto mislila: Gospa će tamo mom djetetu dati ozdravljenje. Ona je držala izranjeno tijelo svoga Sina, Ona zna, Ona razumije… Očekivala sam čudo. Otišla sam gotovo i ne pozdravivši supruga koji mi je silno išao na živce. Nadala sam se da će čuvati sina barem upola dobro kao ja.

Na Križevcu sam, iznutra sva izranjena i istrganih emocija, kleknula i plakala. Molila sam i vapila Bogu i Gospi da ozdravi moje dijete. Molila sam svim srcem. Šaputala sam Bogu da mi oprosti vrijeme od sedam godina provedeno bez vjere, vrijeme bez Boga, vrijeme tame. U suzama, na koljenima i laktima utisnutih u kamen okajavala sam sve svoje propuste, vapila i molila kao da je to moj posljednji dan i čas. Molila sam da moj Marko prohoda, ozdravi i bude kao sva zdrava djeca. Odjednom su prestale moje molitve. Nastao je muk, a kroz misli mi se provuklo pitanje: – Što će ti sinovi koraci ako je muževa duša izgubljena?

Na trenutak sam prestala plakati, šokirana jer sam se sjetila čovjeka od kojeg sam napravila stranca, koji je sve te godine sa mnom, koji je šutke vozio mnoge kilometre i kilometre po raznim vremenskim prilikama, nosao sina i torbe po gradovima u kojima smo tražili spas, trpio moja raspoloženja, bio moja prva ljubav… Otkud mi je sad on na pameti? Pa on mi ide na živce!?

Vapila sam: – Kako, Bože, da molim za njega? Kako? Pa on mi govori da sam dosadna i naporna. Kako?

Isto pitanje, poput pokvarene ploče, strujalo je kroz moje srce i moj um. – Što će ti sinovi koraci ako je muževa duša izgubljena? – odzvanjala je u mojoj glavi rečenica. A onda je nastupio muk… tišina… Sve su emocija nestale, sva traženja, svi vapaji za djetetovo zdravlje.

I baš tada kao da se otvorilo nebo iznad mene i u meni. Shvatila sam. Odjednom sam još gorče i jače zaplakala i osjetila na čelu, koljenima i laktima tvrdoću hercegovačkog kamena. Plakala sam punim glasom ne obazirući se na ljude oko sebe. Bože moj, pa ja sam Te iznevjerila. Dao si mi čovjeka s kojim sam na Tvom raspelu dala zakletvu: U dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti… Sve sam pogazila svojim egoizmom, svojim sebeljubljem. Pa ja ni djetetu nisam davala šansu… Postojala sam samo ja, moja bol i moja tuga. Suprugu i djetetu uskratila sam ono najvrijednije na ovome svijetu: uz sve terapije, uz sva liječenja i trud uskratila sam im ljubav!

 

Dragi Bog i Gospa uslišali su naše molitve

Otada sam često hodočastila i prvo sam molila za svoga supruga pa tek onda za dijete. Shvatila sam da su njegove ruke temelj naše budućnosti i zajedništva, da su suprugove ruke naši koraci. Shvatila sam da su njegova leđa šest godina nosila naše dijete i moju bol. Zagledala sam se u njegove oči i vidjela čovjeka, oca i supruga puna boli. I on je bio na izmaku snaga. Bile su to oči koje vape za Bogom, za ljubavlju i mirom. U njemu je duša od umora bježala čudnim stazama… U tišini svoje odbačenosti, on je… čekao. Čekao je mene. Bože, hvala ti na njegovu strpljenju jer da nije tako, naš bi sin odrastao bez jednog roditelja i imao dodatan i velik hendikep.

Marko je bio plačljivo dijete. Danas mislim da je osjećao ponor između oca i majke. Odlučila sam promijeniti sebe, voljeti i poštivati svoga supruga, gledati u njegove oči. Šalica kave, ponuđena i pružena iz ljubavi i u ime ljubavi, bila je korak naprijed. Prestala sam istraživati cerebralnu paralizu, prestala sam se zatvarati s djetetom i okretati suprugu leđa. Pružila sam šansu suprugu da mi pomogne, a on je to s radošću prihvatio. Molila sam sve jače, vapila i plakala, ali ne više zbog djeteta nego zbog supruga, zbog našega braka. Molila sam Boga da njega, da nas vrati u svoje krilo. Znala sam da je djetetovo ozdravljenje vezano za naše zajedništvo i našu čvrstu vjeru u kojoj se kroz trpljenje i pokoru rađa ozdravljenje nas samih i našega sina. Dragi Bog i Gospa uslišali su moje molitve. Nedjeljna Misa, a ponekad i tjedna, naš su izvor snage.

Čvrsta vjera i ljubav prema invaliditetu našega sina pokazala su se kao najboljim lijekom. Neke od Markovih bolesti počele su se ublažavati te gotovo nestale. Pet je godina bio na lijeku za epilepsiju, dvije i pol godine na pumpicama za bronhijalnu astmu, četiri je godine teško podnosio ljeto i jesen zbog alergije na ambroziju, imao je česte bronhitise, upale grla, uha, operacije… Često smo i iznenada odlazili u bolnicu. Sve je to vrijeme iza nas. Vjera, molitva i ljubav ušle su u naš dom. Gospa nas je ozdravila, Bog je obrisao moje suze. Zahvalna sam što mi je dopustio osjetiti dno duše i svu patnju da bih spoznala pravi put.

 

Doživjeli smo divan dar

Kako smo mi ozdravljali naš odnos, tako je i naš sin napredovao. U zajedništvu smo doživjeli divan dar: naš je Marko u desetoj godini prohodao! Nije to hod kao moj ili vaš, ali je samostalan. Naša radost bila je neopisiva. Nema riječi kojima bih opisala osjećaje dok gledam sina kako korača, a da nismo iza njega… Možete li zamisliti moju radost dok gledam dijete koje nakon deset godina samo ide po čašu vode?

Često hodočastimo u Međugorje. Sin je u desetoj godini. Držeći se za tatinu ruku, bio je na Križevcu i Podbrdu. Često se pitam kakav bi bio naš život da nije bilo Međugorja? Da, čudo se nije dogodilo odmah i sada, kako sam to ja zamišljala. čudo koje je obujmilo moju obitelj skrivalo se u našim srcima, u našoj ljubavi, obnovljenu braku, u vjeri u Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju. Oni su nam otkrili gdje je čudo.

Kao majka djeteta s invaliditetom susrela sam mnoge samohrane majke. Vidjela sam tugu i očaj u njihovim očima. Na trenutak njihov je pogled postao zrcalo u kojem sam vidjela sebe, ponor koji sam izbjegla. Samohranim roditeljima djeteta s invaliditetom život je pun boli i ograničenja. Za spašavanje braka često je prekasno jer su očevi osnovali nove obitelji. Najveću patnju podnose djeca koja su već ranjena. Oni su anđeli slomljenih krila koji vole i trebaju oba roditelja…

I ako supruga i kao majka danas sam sretna jer sam naučila da je suprug na prvome mjestu pa tek onda dijete, da postoji ozdravljenje braka, da je potrebna osobna obnova, da bez zajedništva i ljubavi u obitelji nema radosti i napretka djeteta, da se rješenja naših boli nalaze upravo u nama. Naučila sam da treba biti radostan i svjestan ljepote u malim stvarima. Shvatila sam da treba biti na korist drugima kojima je teže nego meni te da su vjera i zajedništvo obitelji temelj zdravlja duše i tijela.

Kategorije
Sveci

Pater Ante Gabrić

p. Ante GabrićKriž, žrtva, pokora, samoodricanje sve čudne riječi. Kad ih jednom shvatimo, zavolimo, provedemo u djelo, Bože dragi, koje li radosti u njima! Radost sve više raste. Križ je čuvar sreće. Ante Gabrić

 

100 godina od rođenja p. Ante Gabrića

Ante Gabrić, zvijezda repatica, ili supernova. Fundamentalist u ljubavi, oluja na djelu. Čovjek koji je govorio pa mislio. Najprije davao, pa se pitao da li je to razborito. Rodom iz Metkovića (28. veljače1915.). Kaže da se spremao otići u franjevce, a onda da su mu u kuću naišla dva isusovca i smantali ga da ode u njihovu gimnaziju u Travnik. Tamo su opet došla dva (isusovca), misionara u Indiji. I gotovo je bilo. Ulazi u isusovački novicijat u Zagrebu (1933), uči filozofiju u Gorici i Galarateu u Italiji (1936-38). I piše svako malo molbe provincijalu da ga pošalje u Indiju. Franjo Jambreković, koji je nešto ranije kao župnik u Skopju poslao Majku Tereziju, sad je kao isusovački provincijal slao Gabrića. A ovaj nije bio Bog zna kojeg zdravlja. Može biti da se nije na njega ni računalo. “E moj Ante nećeš dugo”, rekao mu je liječnik. Nećeš dugo… a on zapalio Bengaliju.

Iz Genove je 20. listopada 1938. otplovio “Victorijom” za Indiju. Odmah se dao na učenje bengalskog jezika (Hazaribagh, 1938), nakon čega provodi godinu dana u Bošontiju pekući zanat kod J. Vizjaka. Slijede četiri godine teologije ispod Himalaje u Kurseongu (1941-44), gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. Prije nego će u arenu, Ante je završio i isusovačku godinu zvanu “treća probacija” (Ranchi, 1946). I bio je zreo za ono što je godinama sanjao. Godine 1948 evo ga ponovo u Bošonti, ali tu je naletio na župnika, Slovenca Viktora Sadeja. Saznajem da je bilo gadno. Prvi briljantni intelektualac i sistematičar, a drugi spontani kreativac. Jasno, rat. Do malo se Sadej više ne spominje, a u Bošontiju je župnik postao Ante Gabrić, gdje će ostati sve do 1962. Nakon čega ide u Moropaj (tu su mu bacili bombu na kuću), pa se opet vraća u Bošonti (1972-74). Te konačno u Mariapolli (1975-88)

Kad je imao odriješene ruke bio je veličanstven. Ali i kad je bio ponižavan nije bio ogorčen. Izuzetan znak Gabrićeve svetosti je događaj iz 1960 godine kad je pod čudnim okolnostima maknut sa župničke službe u Bošontiju. Tu na župi kojoj je dao život, i bio praktički kralj i duša čitavog kraja, postavljen je kapelanom nekom “outsajderu”, koji nije imao veze s poslom. Pričaju da je to bila živa smijurija u provinciji. Ali Gabrić je, sve jedno, nastavio raditi ne smanjenom ljubavlju. Kardinal Picachy, koji se toga sjeća, kasnije će reći: “Gabrić je svet čovjek!” Možda bolje, nego njegova subraća isusovci, Majka Terezija je prepoznavala njegove kvalitete. Kad je osnovala muški ogranak “Misionara ljubavi”, trebala je za njih poglavara. Oko joj je od prve palo na Gabrića. Ali isusovci su je uvjeravali kako je bolje da uzme nekog drugog. I dobila je p. Travers-a, koji se kasnije propio i napustio red.

Gabrić nije pio, nije pušio, nije čitao. (“Knjige su ovisnost kao i cigtarete”, govorio je.) Bio zadrti razobličivač apstraktnog intelektualizma. Tako je npr. otkazao isusovačke novine na župi u Mariapoliju, uz objašnjenje da su prekomplicirane. A pušenje ne samo što je branio u župnoj kući, nego i stotinama metara oko nje. Kalkutski isusovci među sobom još prepričavaju kako je Gabrić provincijalu koji ga je posjetio, naredio da ugasi cigaretu. (To sam čuo od p. Le Joly-a, koji je bio duhovnik Majke Terezije.)

Ako su ga klerici koji put za čudaka držali, sirotinja ga je voljela. Čim bi se pojavio na Kalkutskoj stanici Sealdah, strčali bi se nosači, čistači, prosjaci… Bio je njihov heroj, zaštitnik i idol. Sve su bili spremni za nj učiniti. Istina, imali su i zašto. Razdao im je sve što bi dobio. Nema tog vozača autobusa koji Gabriću ne bi stao gdje god ga zatekli, bez obzira na stanicu. A Ante ih je dobro i obilježio da ih je bilo moguće izdaleka prepoznati po odjeći iz Varteksa, Borova, Jugoplastike, koju su mu slali prijatelji iz domovine.

Pričaju kad su ga jednom u Mariapoliju lopovi došli okrasti, da ih je lijepo primio i objasnio im da sve što ima i onako nije za njega, nego za njih, i one kojima je potrebno. Pa ih pustio da uzmu šta im srce želi i otpustio u miru.

Danima sam istraživao slučaj njegova legendarnog bicikla, ne bi li mu ušao u trag. I uz put saznao da je bio osobit po tom što je bio iskrivljen, s pomaknutim težištem, i svaki koji bi ga htio voziti padao bi, osim Gabrić koji je upravo po mjeri bicikla bio zgrbljen.

Biskup Salvatore Lobo, mi tumači da je Gabrić ljude svojim propovjedima hipnotizirao. Tjekom iste propovjedi čitavu bi crkvu ganutljivom pričom rasplakao, pa ih onda do suza nasmijao.

Pater Mignon (zateko sam ga kako prevodi bibliju na Bengalski) se prisjetio Gabrićeva dijaloga sa mljekarom. Gledajući kako ovaj u mlijeko lijeva vodu, nasmiješio mu se i upitao: “Reci brate, što prodaješ: da li mlijeko pomješano s vodom, ili vodu pomješanu sa mlijekom?” A mljekar našavši se u neprilici, huncutski se nasmiješio: “Šta da ti kažem oče, kad ti sve razumiješ!” Mignon, veliki poštivalac Gabrića, propovjedao mu je na sprovodnoj misi: “U ovom čovjeku je gorio oganj…” Godinama je čuvao njegov križ, i sretan da ima pred sobom nekog iz Hrvatske, kao veliku dragocjenost mi ga predao. Duboko se zamislio, i dodao: “Gabrić je bio živući misterij…”

A pater Beckers također misionar, profesor kemije, koji se pod stare dane dao na krstarenje džunglom. Kad sam ga u pitao o Gabriću, široko se nasmijao: “Taj je bio lud!”

Uistinu hodajuća ludost i živući misterij. Kako drugačije shvatiti recimo scenu koju je napravio za ručkom u koledžu sv. Franje u Kalkuti, gdje se živi koliko toliko pristojnim životom; isusovci imaju krevete i jedu iz tanjura. A Gabrić u sred ručka stao plakati i govoriti, da kako on može ovako jesti dok njegovi ljudi nemaju ništa. I jecajući ustao od stola.

Ali za ne zatajiti istinu, susreo sam i neke koji do Gabrića slabo drže. Sablaznilo me da neki od onih koje je Gabrić obukao, nahranio, školovao, a i do svećeništva doveo – ogorčeni pričaju kako ih je pridobivao europskom odjećom, kupovao ih rižom – i zamisli, srde se što kancelariju nije uredno vodio. Jedan fini gospodin iz Belgije, misionar, zamjera Gabriću što nije bio “gentlemen”. A eto, tko bi svakom ugodio.

Pokojni p. Jozef Cukale, duša od čovjeka i misonara, koji je umro ove godine, upravo na dan Gabrićeva ukopa, sjeća se kad bi Gabriću pod stare dane govorili kako mora pripaziti na srce, da bi ovaj sa zanosom doviknuo: “Neka kuca dok kuca!”

I otkucalo je. U zoru 20. listopada 1988. pozlilo mu, pozvao kapelana i rekao mu: “Isus zove!” On koji se čitav život kretao i hitao, umo je u kretanju. U ambulantnim kolima sestara Majke Terezije, na prilazu Kalkuti, dok je svitalo. Kruži priča da su nakon njegove smrti čisteći mu sobu u njoj zatekli tri kobre. Opće je uvjerenje da one ne napadaju svete ljude.

“Zračilo je nešto, gorjelo, svjetlošću je bio okružen…”, trudio mi ga se pater Mignon dočarati. Pa me pogledao pitajući: “Susreo si ga? E, onda znaš!”

p. Luka Rađa, SI

Kategorije
Zabavnik

Samo se javljam

molitelj pred Isusom

Samo se javljam (Just cheking in)

 

Svećenik je prolazio kroz crkvu usred dana.

Odlučio se zaustaviti kod oltara i vidjeti tko se došao moliti.

Upravo onda su se stražnja vrata otvorila.

Jedan je čovjek došao niz prolaz.

Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio da se čovjek nije brijao neko vrijeme. Njegova košulja je bila nekako otrcana i njegov kaput je bio pohaban.

Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu, odmah se ustao i otišao.

U danima koji su uslijedili, svaki dan u podne došao je ovaj čovjek, svaki put je kleknuo samo za trenutak, a u naručju mu je bila posuda s ručkom.

Pa se u svećeniku javila sumnja, bojao se da je čovjek došao opljačkati ga. Odlučio je zaustaviti čovjeka i pitati ga, ‘Što ti radiš ovdje?’

Čovjek je rekao, da radi niz cestu. Ručak mu je bio pola sata.

Vrijeme ručka je bilo vrijeme njegove molitve, da pronađe snagu i moć..

‘Vidite, ja ostajem samo trenutak, budući da je tvornica tako daleko;

Kada kleknem ovdje govorim Gospodinu, nešto želim da mu kažem:

” SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, GOSPODINE, KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE.

NE ZNAM PUNO O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE.

ZATO, ISUSE, OVO JE MIKE KOJI TI SE JAVLJA DANAS. “

 

Svećenik se osjećao glupo, rekao je Mike-u da je sve u redu.

Rekao je čovjeku da je dobrodošao da dođe i pomoli se u bilo koje vrijeme.

Kako mu je bilo vrijeme za ići, Mike se nasmiješio i kazao “Hvala.”

Požurio je k vratima.

Svećenik je kleknuo pred oltarom, što nikad prije ne bi učinio.

Njegovo se hladno srce otopilo, ugrijano ljubavlju, i susrelo se s Isusom .

Dok su suze tekle, u svom srcu, on je ponovio Mike-ovu molitvu:

“SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, GOSPODINE, KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE.

NE ZNAM PUNO O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE.

ZATO, ISUSE, OVO SAM JA KOJI TI SE JAVLJAM DANAS. “

Iza podne jednog dana, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao.

Budući da je više dana prošlo bez Mike-a, on se zabrinuo.

U tvornici, se raspitao o njemu. Čuo je da je bolestan.

Bolničko osoblje je bilo zabrinuto za Mike-ovo zdravlje, ali on im je donosio radost.

Tjedan u kojem je Mike bio s njima, donio je promjene na odjelu.

Njegov smijeh, radost bili su zarazni.

Promijenjeni ljudi, bili su njegova nagrada.

Glavna sestra nije mogla razumjeti zašto je Mike bio toliko sretan,

Kad nije bilo ni cvijeća, ni poziva ni pisma, ni posjetitelje nije imao.

Svećenik je ostao uz njegov krevet.

Sestra mu je izrazila brigu za Mike-a:

Nema prijatelja koji bi došli pokazati da im je stalo.

Mike nije imao nikoga i nigdje se nije mogao vratiti.

Gledajući iznenađeno, stari Mike je rekao sa dopadljivim osmijehom:

“Medicinska sestra je u krivu, ona nije mogla znati, da je On ovdje sve vrijeme. Svaki dan u podne On je ovdje, Dragi prijatelj moj, vidite,

On sjedi desno dolje, uzima moje ruke, nagne se preko i kaže mi:

“SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, MIKE, KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SAM UZEO TVOJE GRIJEHE. UVIJEK VOLIM ČUTI TVOJE MOLITVE. JA MISLIM SVAKI DAN NA TEBE.

ZATO, MIKE, OVO JE ISUS KOJI TI SE JAVLJA DANAS. “

Kategorije
Molitve

Deset mirnih zapovijedi

 

Deset zapovijedi opuštenog mira

 

  1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom.
  2.  Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati … samo sebe sama.
  3.  Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću … ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.
  4.  Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.
  5.  Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.
  6.  Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.
  7.  Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.
  8.  Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.
  9.  Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu.
  10.  Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

 

papa Ivan XXIII.