1499 “Svetim pomazanjem bolesnikâ i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega Naroda”.
I. Temelji ovog sakramenta u naumu spasenja
BOLEST U LJUDSKOM ŽIVOTU
1500 Bolest i patnja vazda su se brojili među najteža pitanja koja stavljaju na kušnju ljudski život. U bolesti čovjek doživljuje svoju nemoć, svoju ograničenost i privremenost. U svakoj bolesti možemo nazreti smrt.
1501 Bolest može čovjeka dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, kadšto čak do očaja i pobune protiv Boga. Ali može ga dovesti i do veće zrelosti, pomoći mu da u svom životu razluči ono što nije bitno te se okrene k onome što jest bitno. Bolest čovjeka vrlo često izazove da Boga traži i da mu se vrati.
BOLESNIK PRED BOGOM
1502 Starozavjetni čovjek svoju bolest živi pred Bogom: zbog bolesti pred Boga izlijeva svoju tužaljku i od njega, gospodara života i smrti, moli ozdravljenje. Bolest postaje put obraćenja, a Božje oproštenje početak je ozdravljenja. Izrael iskustveno doživljava da je bolest tajnovito povezana uz grijeh i zlo, a da vjernost Bogu, u skladu sa zakonom, vraća život: “Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje” (Izl 15,26). Prorok naslućuje da trpljenje može imati otkupiteljsku vrijednost i za grijehe drugih. Napokon Izaija naviješta da će za Sion nastupiti vrijeme kad će Gospodin oprostiti svaku krivnju i izliječiti svaku bolest.
KRIST – LIJEČNIK
1503 Kristovo suosjećanje s bolesnima i njegova brojna iscjeljenja svakovrsnih bolesnika očit su znak da je “Bog pohodio narod svoj” (Lk 7,16) i da se približilo Kraljevstvo Božje. Ali Isus ima vlast ne samo liječiti već i grijeh opraštati: on je došao izliječiti čitavoga čovjeka, dušu i tijelo. Isus je liječnik koga bolesnici trebaju. Njegovo suosjećanje sa svima koji trpe ide tako daleko da se s njima poistovjećuje: “oboljeh i pohodili ste me” (Mt 25,36). Isusova posve osobita ljubav prema bolesnima nije kroz vjekove prestala kršćane poticati na posebnu brigu prema svima koji trpe na tijelu i duši. Ta je briga uzrok neumornih napora da im se olakšaju muke.
1504 Isus često od bolesnika zahtijeva vjeru. Pri liječenju se pak služi znakovima: pljuvačkom i polaganjem ruku, kalom i umivanjem. Bolesnici nastoje dotaknuti Isusa “jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala” (Lk 6,19). Tako nas Krist, u svojim sakramentima, nastavlja “doticati” da nas izlijeći.
1505 Potresen tolikim patnjama, Isus ne samo dopušta bolesnicima da ga dotiču, već njihove nevolje uzima na se: “On slabosti naše uze i boli ponese” (Mt 8,17). Isus nije izliječio sve bolesne. Njegova su iscjeljenja bila znak dolaska Kraljevstva Božjega. Nagovješćivala su korjenitije ozdravljenje: pobjedu nad grijehom i smrti kroz njegov Vazam. Krist je na križ ponio sve breme našega zla te oduzeo “grijeh svijeta” (Iv 1,29), kojemu je bolest posljedica: Isus je svojom mukom i smrću na križu dao patnji novi smisao: patnja nas odsada može suoblikovati njemu i sjedinjavati s njegovom otkupiteljskom mukom.
“BOLESNE LIJEČITE …”
1506 Krist je pozvao učenike da idu za njim uzimajući svoj križ. Slijedeći ga, drugim su očima počeli gledati bolest i bolesnike. Isus je učenike pridružio svome siromaštvu i služenju. Učinio ih je dionicima svojeg suosjećanja i iscjeliteljskog poslanja: “Otišavši, propovijedali su obraćenje; izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali” (Mk 6,12-13).
1507 Uskrsli Gospodin ponavlja to poslanje (“U ime će moje… na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro” Mk 16,17-18) potvrđujuci ga znakovima koje Crkva čini zazivajući njegovo ime. Ti znakovi na poseban način pokazuju da je Isus doista “Bog koji spašava”.
1508 Duh Sveti nekima daje poseban dar ozdravljanja da se preko njih očituje milost Uskrsloga. Međutim, i najžarče molitve ne postižu uvijek ozdravljenje od svih bolesti. Tako sveti Pavao mora od Gospodina naučiti: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9) i da podnošenje patnji može biti osmišljeno time što “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, Crkvu” (Kol 1,25).
1509 “Bolesne lijećite!” (Mt 10,8). Tu je zadaću Crkva primila od Gospodina i trudi se da je izvrši brigom za bolesne i zagovornom molitvom kojom ih prati. Crkva vjeruje u oživljujuću prisutnost Krista, koji je liječnik dušâ i tijelâ. Ta je prisutnost posebno djelotvorna u sakramenatima, a najosobitije u euharistiji, kruhu koji daje život vječni; na povezanost ovoga kruha s tjelesnim zdravljem upućuje sveti Pavao.
1510 Apostolska Crkva, međutim, poznaje i poseban obred za bolesnike, o čemu svjedoči sveti Jakov: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,14-15). Predaja je u tom obredu prepoznala jedan od sedam sakramenata Crkve.
SAKRAMENT BOLESNIH
1511 Crkva vjeruje i ući da je jedan od sedam sakramenata napose određen za potporu onima koje kuša bolest: to je bolesničko pomazanje. Ovo sveto pomazanje bolesnih ustanovljeno je kao istinski i pravi sakrament Novoga zavjeta od Krista, našeg Gospodina, u Marku je spomenuto, a vjernicima je preporučeno i proglašeno po Jakovu, apostolu i bratu Gospodinovu.
1512 Svjedočanstva o mazanju bolesnika blagoslovljenim uljem susreću se od starine u liturgijskoj predaji i na Istoku i na Zapadu. Tijekom stoljeća sveta se pomast sve isključivije dijelila umirućima, pa je stoga i dobila naziv “Posljednja pomast”. Ali unatoč takvu razvoju, liturgija nije nikada prestala moliti Gospodina da bolesnik zadobije i tjelesno zdravlje, ako mu je korisno za spas.
1513 Apostolska konstitucija “Sacram unctionem infirmorum” od 30. studenoga 1972. u skladu s Drugim vatikanskim saborom određuje da se ubuduće u rimskom obredu uvažava slijedeće: “Sakrament bolesničke pomasti dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili, ako je zgodno, kojim drugim biljnim uljem, pri čemu se samo jedanput izgovaraju ove riječi: `Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne'”.
II. Primatelj i služitelj ovog sakramenta
U TESKOJ BOLESTI
1514 Bolesnička pomast “nije sakrament samo za one koji se nalaze u skrajnjoj životnoj pogibelji. Sigurno je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji”.
1515 Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga teška bolest. U tijeku iste bolesti sakrament se može ponoviti ako nastupi pogoršanje. Prije pogibeljna kirurškog zahvata prikladno je primiti bolesničku pomast. Isto vrijedi i za starije osobe kojih nemoć biva sve veća.
“… NEKA DOZOVE STARJEŠINE CRKVE”
1516 Samo su svećenici (biskupi i prezbiteri) djelitelji bolesničke pomasti. Njihova je dužnost da vjernike pouče o blagodatima ovog sakramenta. Neka vjernici ohrabre bolesnike da traže od svećenika ovaj sakrament. Bolesnici neka se priprave da ga prime s dobrim raspoloženjem, uz pomoć svoga pastira i cijele crkvene zajednice, koja je pozvana da bolesnike na poseban način okruži svojim molitvama i bratskom pažnjom.
III. Slavlje sakramenta
1517 Bolesnička je pomast, kao i svi sakramenti, liturgijsko i zajedničarsko slavlje, bilo da biva u obitelji, bolnici ili crkvi, bilo za samo jednog bolesnika ili za skupinu nemoćnika. Veoma je prikladno da se slavi unutar euharistije kao spomen-čina Gospodnjeg Vazma. Ako to okolnosti svjetuju, slavlju ovog sakramenta može prethoditi sakrament pokore, a za njim uslijediti euharistija. Kao sakrament Kristova Vazma, euharistija bi trebala uvijek biti posljednji sakrament na zemaljskom putovanju, “popudbina” za “prelazak” u vječni život.
1518 Riječ i sakrament jesu nerazdvojiva cjelina. Služba Riječi, kojoj prethodi pokornički čin, uvodi u slavlje. Kristove riječi i apostolsko svjedočenje oživljuju vjeru bolesnika i zajednice da bi od Gospodina iskali snagu njegova Duha.
1519 Slavlje sakramenta ima ove glavne dijelove: “starješine Crkve” (Jak 5,14) – u šutnji – polažu ruke na bolesnike; nad bolesnicima mole u vjeri Crkve; to je epikleza vlastita ovom sakramentu; slijedi pomazanje uljem, što ga je, ako je moguće, blagoslovio biskup. Ti liturgijski čini ukazuju koju milost ovaj sakrament daje bolesnima.
IV. Učinci slavlja ovog sakramenta
1520 Posebni dar Duha Svetoga. Osnovna milost ovog sakramenta jest milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teškoj bolesti ili staračkoj nemoći. Ta milost je dar Duha Svetoga koja obnavlja pouzdanje i vjeru u Boga, jača protiv napasti Zloga, to jest napasti obeshrabrenja i tjeskobe smrti. Ta potpora Gospodnja snagom njegova Duha privodi bolesnika k ozdravljenju duše, a također i tijela, ako je to volja Božja. I povrh toga “ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,15).
1521 Sjedinjenje s mukom Kristovom. Po milosti ovog sakramenta bolesnik prima snagu i dar da se tješnje sjedini s Kristovom mukom: bolesnik na neki način biva posvećen da donosi plodove po suobličenju s otkupiteljskom Kristovom mukom. Trpljenje, posljedica istočnog grijeha, prima novi smisao: postaje udioništvo u Kristovu spasiteljskom djelu.
1522 Milost crkvenog zajedništva. Bolesnici koji prime ovaj sakrament dragovoljno se “sjedinjuju s Kristovom mukom i smrću i tako pridonose dobru Božjeg naroda”. Slaveći ovaj sakrament Crkva se, u općinstvu svetih, zauzima za bolesnikovo dobro, a bolesnik, po milosti sakramenta, sa svoje strane pridonosi posvećenju Crkve i dobru svih ljudi za koje Crkva trpi i za koje se, po Kristu, prinosi Bogu Ocu.
1523 Priprava za posljednji prijelaz. Ako se sakrament bolesničke pomasti dijeli svima koji podnose teške bolesti i slabosti, s više razloga daje se onima koji su na izlazu iz ovog života (“in exitu vitae constituti”), tako da se nazivao i sakramentom umirućih (zapravo izlazećih – sacramentum exeuntium). Sakrament bolesničke pomasti dovršuje naše suobličenje sa smrću i uskrsnućem Kristovim, što ga je sakrament krštenja započeo. On nadopunjuje sveta pomazanja koja obilježavaju sav život kršćana: krsno je pomazanje u nama zapečatilo novi život, a krizmeno nas ojačalo za životnu borbu; ovo posljednje pomazanje je poput čvrste utvrde koja brani svršetak našega zemaljskog života u vidu zadnjih borbi pred ulazak u Očinski dom.
V. Popudbina: posljednji sakrament kršćana
1524 Onima koji su na izlazu iz ovoga svijeta, uz sakrament bolesničkog pomazanja Crkva nudi euharistiju kao popudbinu. Pričest tijelom i krvlju Kristovom u trenutku prijelaza k Ocu ima naročito značenje i važnost. To je sjeme vječnog života i moć uskrsnuća, prema Gospodinovim riječima: “Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan” (Iv 6,54). Euharistija, sakrament Krista umrlog i uskrsloga, biva ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu.
1525 I kao što sakramenti krsta, potvrde i euharistije čine jednu cjelinu, te ih nazivamo “sakramenti kršćanske inicijacije”, tako se može reci da sakramenti pokore, bolesničkog pomazanja i euharistije, kao popudbine, tvore na kraju kršćanskog života “sakramente pripreme za Domovinu” ili sakramente dovršetka zemaljskog hodočašćenja.
Ukratko
1526 “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika! Gospodin će ga podići i, ako je sagriješio, oprostit će mu se.” (Jak 5,14-15).
1527 Svrha je sakramenta bolesničkog pomazanja da dade osobite milosti kršćaninu koji proživljava tegobe vezane uz teške bolesti ili starost.
1528 Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji.
1529 Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja, kad se bolest pogoršala.
1530 Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničke pomasti; pri dijeljenju, služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili, po potrebi, od samoga svećenika služitelja.
1531 Bitna radnja u slavlju ovoga sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama (po rimskom obredu) ili na drugim dijelovima tijela (na Istoku); mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta.
1532 Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu:
– bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve;
– prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti;
– prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore;
– dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju;
– pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.