1322 Sveta euharistija dovršava kršćansku inicijaciju. Oni naime koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećeništva te Krizmom dublje uobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom zajednicom sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi. 1323 “Nas je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu kriza, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća: sakramenat pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, ‘na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'”.
I. Euharistija – izvor i vrhunac crkvenog života
1324 “Euharistija je ‘izvor i vrhunac svega kršćanskog života’”. “Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – nasu Pashu.
1325 “Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo života s Bogom i jedinstvo Božjeg naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu ocu i Duhu Svetom.”
1326 Konačno, euharistijskim slavljem mi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.
1327 Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše vjere: “Naš se način mišljenja slaže s Euharistijom, a Euharistija sa svoje strane potvrđuje naš način mišljenja”.
II. Kako se ovaj sakrament zove?
1328 Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike. Naziva se: Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,19; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.
1329 Gospodnja večera – jer se radi o Večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskom Jeruzalemu.
Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vrišti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tom cinu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo. Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) – ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.
1330 Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća.
Sveta Žrtva – jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, “žrtva zahvalna” (Heb 13,15) duhovna žrtva žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog Saveza. Sveta i božanska Liturgija – jer sva liturgija Crkve nalazi svoje srediste i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je euharistija sakramenat nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu (tabernakulu).
1331 Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta- što je prvotno značenje “općinstva svetih”, o kojem govori Apostolsko vjerovanje – ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina…
1332 Sveta Misa – jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.
III. Euharistija u ekonomiji spasenja
ZNAKOVI KRUHA I VINA
1333 U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih rijeci i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono sto je on učinio uoči svoje muke: “Uze kruh (…)”, “Uze času punu vina (…)” Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod “rada ruku čovječjih”, ali ponajprije “plod zemlje” i “plod trsa”, darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je “iznio kruh i vino” (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.
1334 U Starom savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. No u povezanosti s Izlaskom ti plodovi poprimaju novo značenje: beskvasni kruh naime, koji su Zidovi svake godine blagovali na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta; zatim spomen mane u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svagdašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima. “Čaša blagoslovna” (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čase novo i konačno značenje.
1335 Čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu, gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova.
1336 Prva najava Euharistije unijela je podjelu među učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o muci, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba. “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) – ovo pitanje Gospodinovo stoljećima odjekuje neprekidno kao poziv njegove ljubavi da ljudi otkriju da je on jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68), i da primiti s vjerom dar njegove Euharistije – isto je što i primiti njega samoga.
USTANOVLJENJE EUHARISTIJE
1337 Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-cin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. “U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.”
1338 Tri sinoptička evanđelja i sv. Pavao prenijeli su nam izvješće o ustanovljenju Euharistije; dok Ivan donosi Isusove rijeci u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu pripravljaju: Krist se predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sisao.
1339 Da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv, Isus je izabrao vrijeme Pashe. Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: “Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu”. (…) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je vise blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem” (…) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen”. Isto tako, pošto večeraše, uze času govoreći: “Ova časa novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,7-20).
1340 Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi dao konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu i anticipira konačnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva.
“OVO ČINITE MENI NA SPOMEN”
1341 Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga sto je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.
1342 Od početka je Crkva bila vjerna Gospodinovu nalogu. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se: Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu (Dj 2,42.46).
1343 Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća. Slavlje se Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana, tako da ga danas nalazimo svugdje u Crkvi, s istim osnovnim ustrojstvom. Ono ostaje središte života Crkve.
1344 Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću “uskom stazom Kriza stupa” prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.
IV. Liturgijsko slavlje Euharistije
MISA KROZ STOLJEĆA
1345 Iz 2. stoljeća imamo svjedočanstvo sv. Justina, mučenika, kako se u glavnim crtama onda odvijalo euharistijsko slavlje. I ti su bitni dijelovi sve do naših dana ostali nepromijenjeni u svim velikim liturgijskim obiteljima. Evo što on piše oko 155. godine, tumačeći poganskom caru Antoninu Piju (138-161) sto cine kršćani: [U dan, zvani dan sunca, svi se sastaju na istome mjestu, i oni koji stanuju u gradu i oni koji stanuju na selu. Čitaju se spomen-zapisi apostola ili spisi proroka, već prema tome koliko ima vremena. Zatim, kad čitač završi, predstojnik uzima riječ da opomene i potakne da se tako sjajni primjeri nasljeduju. Zatim se svi zajedno dižemo i molimo molitve] za nas same … i sve druge gdje god bili: da, spoznavši istinu, zavrijedimo i tu milost, da svojim ispravnim životom i djelovanjem budemo vjerni zapovijedima te postignemo vječno spasenje. Nakon završene molitve, pozdravimo jedni druge cjelovom. Potom se predstojniku brace donosi kruh i časa s vodom i vinom. On ih uzme, izreče hvalu i slavu Ocu svega svijeta po imenu Sina i Duha Svetoga i opširno izriče zahvalu (grčki: eucharistian), za ove od njega primljene darove. Kad predstojnik završi molitve i zahvalu, sav prisutni narod klikne: Amen. Posto je predstojnik svršio molitve i narod odgovorio, oni sto se kod nas zovu đakoni prisutnima dijele “euharistijski” kruh, vino i vodu, i nose ih odsutnima.
1346 Euharistijsko bogoslužje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sačuvalo kroz stoljeća sve do nas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo:
– okupljanje vjernika, bogoslužje Riječi sa čitanjima, homilijom i sveopćom molitvom;
– Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, posvećujućom zahvalnom molitvom i pričešću. Bogoslužje Rijeci i euharistijsko bogoslužje tvore zajedno “samo jedan bogoštovni čin”; stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega.
1347 Zar se nije na isti način odvijala i večera koju je uskrsli Isus blagovao s učenicima u Emausu? Putem im je tumačio Pisma, a zatim, dok bijaše s njima za stolom, ” uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im ga davao”.
TIJEK SLAVLJA
1348 Svi se sabiru. Kršćani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni učesnik u Euharistiji. On je veliki svećenik Novoga saveza. On sam nevidljivo predsjeda čitavom slavlju. I upravo zastupajući ga, biskup ili prezbiter (djelujući u osobi Krista-Glave – “in persona Christi capitis”) predsjeda sastanku, nakon čitanja drži homiliju, prima darove i izriče euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj način: čitaći, prinosioci darova, djelitelji pričesti te sav narod koji sudjelovanje potvrđuje poklikom Amen.
1349 Bogoslužje Riječi obuhvaća “spise proroka”, to jest Stari savez, i “spomen-zapise apostola”, to jest njihove poslanice i evanđelja; nakon homilije koja potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja” (1 Sol 2,13), te se oživotvori, slijede prošnje za sve ljude, prema riječima Apostolovim: “Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1-2).
1350 Prikazanje darova (ofertorij): na oltar se, ponekad u mimohodu, donose kruh i vino sto će svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov čin sa Posljednje večere “kad uze kruh i času”. “Samo Crkva može Stvoritelju prinijeti ovaj cisti prinos, prinoseći mu sa zahvaljivanjem ono sto proizlazi iz njegova stvaranja.” Prikazanje darova na oltaru preuzima Melkisedekov gest i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. On u svojoj žrtvi privodi savršenstvu sve ljudske pokušaje da prinose žrtve.
1351 Kršćani već od početka, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose također svoje darove da se podijele potrebnima. Običaj skupljanja milostinje (collecta),uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromašan da nas obogati: Oni koji su imućni i to žele, daju sto tko hoće. A sto se skupi, pohranjuje se u predstojnika, i on pomaže siročad i udovice i one koji trpe oskudicu zbog bolesti ili drugog uzroka, kao i utamničenike i pridošle strance, jednom riječju, brine se za sve potrebne.
1352 Anafora: S euharistijskom molitvom, zahvalnom i posvetnom, stižemo u srce i na vrhunac slavlja: U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela, za stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Tako se cijela zajednica pridružuje neprekidnoj hvali nebeske Crkve, anđela i svih svetih, koji Bogu triput Svetomu pjevaju.
1353 U epiklezi Crkva moli Oca da pošalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova) na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smještaju ovu epiklezu iza anamneze). U izvješću o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu žrtvu prinesenu jednom zauvijek na Krizu.
1354 U anamnezi, koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina, koja nas s njime pomiruje. U prošnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom – nebeskom i zemaljskom, živih i mrtvih, i u zajedništvu s crkvenim pastirima, s papom, mjesnim biskupom, njegovim prezbiterijem i đakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno s njihovim Crkvama.
1355 U pričesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju “kruh s neba” i “času spasenja”, Tijelo i Krv Krista koji se predao “za život svijeta” (Iv 6,51): Budući da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili “euharistirani” (=nad njima je izrečena euharistija), “mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikomu nije dopušteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga sto učimo, te ako nije opran kupelju za otpuštenje grijeha i novo rođenje (=ako nije kršten) i ako ne živi po Kristovu nauku.”
V. Sakramentalna žrtva: čin zahvaljivanja, spomen-čin, prisutnost
1356 Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog sto ga je dao u predvečerje svoje muke: “Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11,24-25).
1357 Taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono sto nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.
1358 Euharistiju, dakle, treba promatrati:
– kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu;
– kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela;
– kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.
ČIN ZAHVALJIVANJA I HVALE OCU
1359 Euharistija, sakramenat našega spasenja što ga je Krist izvršio na Križu, jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu.
1360 Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega “zahvaljivanje”.
1361 Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.
SPOMEN-CIN ZRTVE KRISTA I NJEGOVA TIJELA – CRKVE
1362 Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.
1363 Prema Svetom Pismu, spomen-čin (memorijal) nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela sto ih je Bog učinio u korist ljudi. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i suvremeni. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život.
1364 U Novom zavjetu spomen poprima novo značenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-cin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na krizu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktuelna: Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, `kojom je bio žrtvovan Krist, nas vazmeni Jaganjac’, vrši se djelo našeg otkupljenja.”
1365 Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, Euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: “Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje” i “Ova časa novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na krizu i tu istu krv koju je prolio za mnoge “na otpuštenje grijeha” (Mt 26,28).
1366 Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod: (Krist), Bog i Gospodin nas, iako je na oltaru kriza imao jednom sebe smrću prikazati Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje, budući da se njegovo svećeništvo nije imalo smrću ugasiti (Heb 7,24.27), na Posljednjoj večeri, “one noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), [htjede] ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu (kako to zahtijeva čovjekova narav), po kojoj će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, sto se imala izvršiti jedanput na krizu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (1 Kor 11,23) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha sto ih svakodnevno počinjamo.
1367 Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: “Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na krizu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja”: “U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvrguje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku kriza”.
1368 Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom. Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice (= orans). Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude.
1369 Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršaći u Crkvi Petrovu službu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se oznaci kako on predsjeda pojedinačnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoć đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome, prinose euharistijsku žrtvu: Neka se drži zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio. Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.
1370 S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su još na zemlji, nego i oni koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetica. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru.
1371 Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, “koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili,” da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir: Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muci briga za njega. Samo vas to molim da se, gdje god budete, mene sjetite pred oltarom Gospodnjim. Zatim (u anafori) molimo za preminule svete oce i biskupe, i uopće za sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dušama za koje molimo, dok je ovdje prisutna sveta i strahovita žrtva… Upućujući Bogu molitve za preminule, pa bili oni i grešnici, mi … prikazujemo Krista, žrtvovanog za naše grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama.
1372 Taj je nauk divno sažeo sv. Augustin potičući nas na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našeg Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji: Sav otkupljeni grad, to jest zajednica i društvo svetih, prinosi se Bogu kao sveopća žrtva po onom Velikom Svećeniku koji je, uzevši lik sluge, u muci prinio sama sebe da nas učini tijelom tako velike Glave. (…) Takva je žrtva kršćana: “(…) tako smo i mi, iako mnogi, jedno tijelo u Kristu” (Rim 12,5). I tu žrtvu Crkva neprestano obnavlja u oltarskom sakramentu, vjernicima poznatom, gdje se vidi da u onome sto prinosi – prinosi samu sebe.
KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJEČI I DUHA SVETOGA
1373 “Krist Isus koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu – te se zauzima za nas” (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na vise nacionalu svojoj Rijeci, u molitvi svoje Crkve – “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima (Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je “ponajpače prisutan pod euharistijskim prilikama”.
1374 Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je “tako reci vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teze svi sakramenti”. U presvetom sakramentu Euharistije “sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist”. “Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek”.
1375 U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih rijeci i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sv. Ivan Zlatousti izjavljuje: Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one rijeci, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te rijeci pretvaraju prinesene stvari. A sv. Ambrozije veli o pretvorbi: Budimo posve uvjereni da ovo sto je pred nama nije nešto sto je oblikovala narav, već sto je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav … Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čaga nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono sto još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.
1376 Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom: “A budući da je Krist, Otkupitelj nas, o onom sto je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom.
1377 Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje tako dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.
1378 Štovanje Euharistije. U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, između ostalog, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. “Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramenta Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja: čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.”
1379 Svetohranište (tabernakul) služilo je u početku za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu – prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu crkve i treba biti tako napravljeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u svetom sakramentu.
1380 Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio “do kraja” (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u cinu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.
1381 “Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne može se spoznati osjetilima, veli sv. Toma, već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu”. Zato, tumačeći rijeci iz Lk 22,19: Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati, sv. Ćiril izjavljuje: “Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer on, koji je Istina, ne laže”.
Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
Što pod prilikama tim se sakrivaš,
Srce ti se moje sasvim predaje,
Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.
Vid i opip, okus varaju se tu,
Al za čvrstu vjeru dosta je sto čuh;
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
Istine nad ovom nema Istinom.
VI. Vazmena gozba
1382 Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva kriza, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znaci primiti samoga Krista koji se prinio za nas.
1383 Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. “Sto je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?” – veli sv. Ambrozije, a na drugom mjestu: “Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo”. To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo (ovaj prinos) na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.
“UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI”: PRIČEST
1384 Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.” (Iv 6,53).
1385 Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: “Stoga tko god jede kruh ili pije času Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čase pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.
1386 Pred veličinom ovog sakramenta vjernik ne može nego ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reci: Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i bit će izliječena duša moja”.
U Božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog vjernici mole u istom duhu: Sine Božji, učini me danas dionikom svoje otajstvene večere. Neću otkriti Tajnu tvojim neprijateljima, niti ću ti dati Judin poljubac, nego ti, poput onog razbojnika, vapijem: “Sjeti me se, Gospodine, u svome Kraljevstvu”.
1387 Da se primjereno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će održavati post kako je propisan u njihovoj Crkvi. Tjelesno držanje (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost.
1388 Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: “Veoma se preporučuje ono savršenije čuvstvovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.”
1389 Crkva obvezuje vjernike da u “nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji” i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.
1390 Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije. Iz pastoralnih razloga ovaj se način pričešćivanja zakonito ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji. Ipak, “sveta pričest, sto se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe”. To je redoviti oblik pričešćivanja u istočnim obredima.
PLODOVI PRIČESTI
1391 Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pričesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,56). Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: “Kao sto je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni” (Iv 6,57): Kad na Gospodnje blagdane vjernici primaju Tijelo Sina, oni jedni drugima navješćuju Radosnu vijest da je darovan zalog života, kao kad je anđeo rekao Mariji iz Magdale: “Krist je uskrsnuo!” Gle, onomu koji prima Krista već sada je darovan život i uskrsnuće.
1392 Sto je tvarna hrana za nas tjelesni život, to na čudesan način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, “oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetom”, čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u Krštenju. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina.
1393 Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti “predano je za nas” i Krv koju pijemo “prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha”. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne cisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih: “Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete času, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.” Ako naviještamo smrt Gospodnju, naviještamo otpuštenje grijeha. Ako se krv prolijeva za otpuštenja grijeha svaki put kada se prolijeva, moram je uvijek primati, da mi uvijek otpusti grijehe. Budući da stalno griješim, trajno moram imati lijek.
1394 Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav brise lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje nasu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu: Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga; ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti razapeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i živimo za Boga.
1395 Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Sto vise sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakramenat onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom.
1396 Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo – Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo. Taj poziv ostvaruje Euharistija: “Časa blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je Kruh jedan , jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,16-17): Ako ste Tijelo Kristovo i njegovi udovi, onda je na stol Gospodnji stavljen vas sakramenat, primate svoj sakramenat. Odgovarate “Amen” (“Da, tako je”) na ono što primate i tim odgovorom to potpisujete. Čuješ riječ: “Tijelo Kristovo”, i ti odgovaraš “Amen”. Budi, dakle, Kristov ud da bi tvoj Amen bio istinit.
1397 Euharistija obvezuje u prilog siromašnih: Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, našoj braci prepoznavati Krista: Krv si Gospodinovu pio, a ne prepoznaješ brata svoga. Tim sto ne smatraš dostojnim podijeliti svoju hranu s onim koji je smatran dostojnim biti dionik ovoga stola, obeščašćuješ ovaj isti stol. Bog te je oslobodio od svih tvojih grijeha i pozvao te na ovu gozbu. A ti, cak ni tada, nisi postao milosrdniji.
1398 Euharistija i jedinstvo kršćana. Pred veličinom ovog otajstva sv. Augustin klice: “O sakramente pobožnosti! O znaku jedinstva! O vezo ljubavi!” Sto se bolnije doimlju podjele Crkve koje priječe zajedničko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su preče potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju.
1399 Istočne Crkve koje nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. “Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente – poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju – po kojima su s nama povezane najtješnjom vezom”. Zato neko zajedništvo in sacris, u svetim činima dakle i u Euharistiji, “jest ne samo moguće nego se čak preporučuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast”.
1400 Crkvene pak zajednice, odijeljene od katoličke Crkve a nastale iz Reformacije, “naročito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva”. To je razlog zašto katoličkoj Crkvi nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama. Ipak i one, “kad na svetoj Večeri vrše spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu, te iščekuju Kristov slavni dolazak”.
1401 Katolički službenici, kada to zahtijeva teška potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesničko pomazanje) drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraže: u tom slučaju treba da očituju katoličku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.
VII. Euharistija – “zalog buduće slave”
1402 U jednoj molitvi Crkva kliče otajstvu Euharistije ovako: “O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave”. Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara “napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću”, to je Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi.
1403 Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega” (Mt 26,29). Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća tog obećanja te upravlja pogled prema onome “koji dolazi”(Otk 1,4). Ona vapi za njegovim dolaskom moleći: “Marana tha!” (1 Kor 16,22), “Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20), “Neka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!”.
1404 Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo “čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista”, moleći da svi skupa vječno “uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu”.
1405 Te velike nade, tj. novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost, nemamo sigurnijeg zaloga i očitijeg znaka od Euharistije. Uistinu, kad god se slavi ovo otajstvo, “vrsi se djelo našega otkupljenja”; “lomimo isti kruh koji je lijek besmrtnosti, ustuk protiv smrti, hrana da bi se zauvijek živjelo u Isusu Kristu”.
Ukratko
1406 Isus veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (…). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni (…), u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,51.54.56).
1407 Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.
1408 Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća: navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.
1409 Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.
1410 Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve.
1411 Samo valjano zaređeni svećenici mogu predsjedati Euharistiji i posvećivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.
1412 Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino, na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove rijeci posvećenja sa Posljednje večere “Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati. (…) Ovo je kalež moje Krvi …”
1413 Posvećenjem se izvrguje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.
1414 Ukoliko je žrtva, Euharistija se prinosi, i kao zadovoljština za grijehe živih i mrtvih, i zato da se od Boga dobiju duhovna ili vremenita dobra.
1415 Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu Pokore.
1416 Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.
1417 Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije; a obvezuje ih da to učine barem jedanput u godini.
1418 Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. “Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu”.
1419 Budući da je Krist prešao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduće slave kod njega: sudjelovanje u svetoj žrtvi poistovjećuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu života, budi čežnju za životom vječnim i već sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blaženom Djevicom Marijom i svima svetima.