1422 “Oni koji pristupaju sakramentu Pokore primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom, koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju, primjerom i molitvom”.
I. Kako se ovaj sakramenat zove?
1423 Zove se sakramenat obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio. Zove se sakramenat pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika.
1424 Zove se sakramenat ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni elemenat ovog sakramenta. Zato je ovaj sakramenat u svom dubokom značenju i “ispovijedanje”, priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grešniku. Zove se sakramenat oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku “oproštenje i mir”. Zove se sakramenat pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja: “Dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20). Tko živi od Božje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: “Idi i najprije se izmiri s bratom” (Mt 5,24).
II. Zašto sakramenat Pomirenja poslije Krštenja?
1425 “Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega” (1 Kor 6,11). Treba shvatiti veličinu Božjega dara, primljenog u sakramentima kršćanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nešto nedopustivo za onoga koji se “Kristom zaodjenuo” (Gal 3,27). Ali apostol Ivan kaže: “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama” (1 Iv 1,8). K tome, i sam nas Gospodin uči moliti: “Otpusti nam grijehe naše” (Lk 11,4), povezujući uzajamno opraštanje naših uvreda s oproštenjem koje će Bog dati za naše grijehe.
1426 Obraćenje Kristu, novo rođenje u Krštenju, dar Duha Svetoga, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu, učinilo nas je “svetim i bez mane pred njim” (Ef 5,27). Ipak, novi život primljen u kršćanskoj inicijaciji nije uklonio krhkosti i slabosti naše ljudske naravi, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia), a koja u krštenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom milošću, prokušaju u borbi kršćanskoga života. To je borba obraćenja radi postizanja svetosti i vječnog života na koji nas Gospodin neprestano zove.
III. Obraćenje krštenih
1427 Isus poziva na obraćenje. Taj poziv je bitna sastojnica navještaja o Kraljevstvu: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onima koji još ne poznaju Krista i njegova evanđelja. Krštenje je, dakle, poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja. Upravo vjerom u Radosnu vijest i Krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje svih grijeha i dar novog života.
1428 No, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja “u svom krilu obuhvaća grešnike” i koja, “u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu”. To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je “raskajanog srca” (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.
1429 O tome svjedoči obraćenje sv. Petra nakon trokratnog zatajenja svog Učitelja, Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u njega suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema njemu. Drugo obraćenje ima i zajedničarsku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: “Obrati se!” (Otk 2,5.16). Sto se tiče tih dvaju obraćenja sv. Ambrozije kaže da u Crkvi “ima vode i suza: vode Krštenja i suza Pokore”.
IV. Unutarnja pokora
1430 Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, kako već u proroka, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na “kostrijet i pepeo”, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, tezi da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.
1431 Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća zelju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka, mucnina duha), compunctio cordis (skrušenje srca).
1432 Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo. Treba da Bog dade čovjeku novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu: “Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit ćemo se” (Tuž 5,21). Bog nam daje snage da počnemo iznova. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljen. Čovjekovo se srce obraća gledajući u onoga koga su naši grijesi proboli. Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivši je naime za naše spasenje, dao je milost obraćenja cijelome svijetu.
1433 Nakon Uskrsa, Duh Sveti je onaj koji “dokazuje svijetu sto je grijeh” (Iv 16,8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u onoga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja.
V. Mnogostruki oblici pokore u kršćanskom životu
1434 Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma različite izraze. Sveto Pismo i Oci naročito ističu tri oblika: post, molitvu i milostinju- jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim, dakle, korjenitog očišćenja koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja “pokriva mnoštvo grijeha” (1 Pt 4,8).
1435 Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred bracom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom.
1436 Euharistija i Pokora. Svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom; “ona je kao ustuk koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha”.
1437 Čitanje Svetoga Pisma, molitva bogoslužja časova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuje u nama duh obraćenja i pokore te pridonosi oproštenju naših grijeha.
1438 Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela).
1439 Razvoj obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o “rasipnom sinu”, u kojoj je središnji lik “milosrdni otac” (Lk 15,11-24): privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon sto je uludo potrošio imutak; duboko poniženje sto mora čuvati svinje, i još gore, sto želi nasititi se rogačima sto su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost – to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svečana gozba jesu simboli novog života, čistog, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji – Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.
VI. Sakramenat Pokore i Pomirenja
1440 Grijeh je prije svega uvreda Bogu, prekid zajedništva s njim, ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom. Zato i obraćenje obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom; i to sakramenat Pokore i Pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje.
BOG JEDINI OPRAŠTA GRIJEH
1441 Bog jedini oprašta grijehe. Budući da je Sin Božji, Isus veli za sebe: “Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe” (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: “Oprošteni su ti grijesi!” (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime.
1442 Krist je htio da svakolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja sto nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vrsenje vlasti odrješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena “služba pomirenja” (2 Kor 5,18). Apostol je poslan “u ime Kristovo”, a “sam Bog” po njemu potiče i preklinje: “Dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20).
POMIRENJE S CRKVOM
1443 Isus za vrijeme javnog života nije samo opraštao grijehe, nego je obznanjivao i učinak opraštanja: nakon udijeljenog oproštenja vraćao je bivše grešnike u zajednicu Božjeg naroda, iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Jasan znak tome jest što Isus grešnike pripusta svome stolu; štoviše, sam sjeda za njihov stol. Taj postupak na iznenađujući način izražava Božje praštanje i ujedno povratak u krilo Božjega naroda.
1444 Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj rijeci Šimunu Petru: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa sto god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,19). A ta služba “vezivanja i odrješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom sa svojom Glavom”.
1445 Rijeci vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.
SAKRAMENAT OPROŠTENJA
1446 Krist je ustanovio sakramenat Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakramenat Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakramenat kao “drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti”.
1447 Konkretni oblik kako je Crkva vršila ovu vlast primljenu od Gospodina, kroz vjekove se mnogo mijenjao. Pomirenje kršćana koji su nakon Krštenja počinili izrazito teške grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu: pokornici su za svoje grijehe morali vrišti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom “redu pokornika” (koji se odnosio samo na neke teške grijehe) grešnici su bili rijetko pripuštani, u nekim krajevima samo jedan put u životu. U 7. stoljeću irski su misionari, nadahnuti monaškom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli “privatnu” praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela. Od tada se sakramenat obavlja na tajniji način između pokornika i svećenika. Ova nova praksa predviđala je mogućnost ponavljanja te je tako otvorila put učestalijem pristupu ovom sakramentu, dopuštajući da se u isto sakramentalno slavlje uključi oproštenje teških i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do naših dana.
1448 U promjenama što ih je kroz vjekove doživjela disciplina i slavlje ovog sakramenta, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Obuhvaća dva jednako bitna elementa; s jedne strane tu su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge strane, tu je Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine; ona također moli za grešnika i skupa s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.
1449 Obrazac odrješenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izražava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja. Po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha te po molitvi i služenju Crkve, on izvršuje pomirenje grešnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te ogrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
VII. Čini pokornika
1450 “Pokora obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu – kajanje, u svojim ustima – ispovijed; te u svom vladanju – potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu.
KAJANJE
1451 Među pokornikovim cincima kajanje je na prvome mjestu. To je “bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti”.
1452 Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se “savršenim” (kajanje iz ljubavi prema Bogu ili contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće.
1453 Kajanje zvano “nesavršeno” (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu Pokore.
1454 Dobro je za primanje ovog sakramenta pripremiti se ispitom savjesti, u svjetlu Božje riječi. Za tu svrhu najprikladniji će se tekstovi naći u moralnoj katehezi evanđelja i apostolskih poslanica: u govoru na gori i apostolskim poukama.
ISPOVIJED GRIJEHA
1455 Ispovijed (priznanje) grijeha, i sa čisto ljudskog gledišta, oslobađa nas i olakšava naše pomirenje s drugima. Tim priznanjem čovjek se sučeljava sa grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovno otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost.
1456 Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta Pokore: “Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno”: Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju božanskom milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv, koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer “ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne može liječiti što ne poznaje”.
1457 Prema crkvenoj zapovijedi, “svaki vjernik koji je došao do zrele dobi treba ispovjediti, najmanje jedanput godišnje, teške grijehe kojih je svjestan”. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku. Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego po prvi put prime svetu pričest.
1458 Ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha), premda nije nužno potrebna, Crkva je ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas lijeći te da napredujemo u životu Duha. Primajući češće po ovom sakramentu dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega: Tko priznaje svoje grijehe i osuđuje ih, već djeluje s Bogom. Bog osuđuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osuđuješ, ujedinjuješ se s Bogom. Čovjek i grešnik su kao dvije stvari: čovjek je djelo Božje, a grešnik je djelo čovjekovo. Uništi sto si ti učinio, da bi Bog spasio sto je on učinio (…). Kad počneš osjećati odvratnost nad onim što si učinio, tada započinju tvoja dobra djela, jer osuđujes svoja zla djela. Dobra djela započinju ispovijeđu zlih djela. Činiš istinu i tako dolaziš k svjetlu.
ZADOVOLJŠTINA
1459 Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Treba učiniti što je moguće da se šteta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane). To je zahtjev obične pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjim. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede sto ih je grijeh uzrokovao. Grešnik, nakon što je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: na prikladan način treba “zadovoljiti” ili “okajati” svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se također “pokora”.
1460 Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha. Može to biti: molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje kriza koji moramo nositi. Takve nam pokore pomažu da se uobličimo Kristu koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek. One nam omogućuju da postanemo subaštinici uskrsloga Krista jer “s njime zajedno trpimo” (Rim 8,17): Zadovoljština, koju vršimo za svoje grijehe, i nije tako naša da ne bi bivala po Isusu Kristu: mi, iako sami od sebe ne možemo ništa, uz suradnju Onoga koji nas jača ipak možemo sve. Tako čovjek nema čime bi se hvalio, nego sva naša “slava” je u Kristu (…): u njemu pružamo zadovoljštinu donoseći “plodove dostojne pokore” (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.
VIII. Službenik ovog sakramenta
1461 Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast opraštati sve grijehe “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.
1462 Oproštenje grijeha pomiruje s Bogom, ali i sa Crkvom. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, već od starih vremena smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i službu pomirenja: on je ravnatelj pokorničke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrše tu službu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa (ili redovničkoga poglavara), bilo od pape na temelju crkvenog prava.
1463 Neki posebno teški grijesi kažnjavaju se izopćenjem (ekskomunikacijom), najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih cina; stoga, odrješenje od njih, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. U slučaju smrtne opasnosti, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakoga grijeha i svakog izopćenja.
1464 Svećenici trebaju poticati vjernike da pristupaju sakramentu Pokore, i trebaju biti vazda pripravni da slave ovaj sakramenat kad god to vjernici razložno zatraže.
1465 Slaveći sakramenat Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji lijeći rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku.
1466 Ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjeg praštanja. Službenik ovog sakramenta treba se stoga sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema palima; treba ljubiti istinu, biti vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izliječenju i punoj zrelosti. Treba za njega moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem.
1467 Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svaki svećenik koji prima ispovijedi obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni, obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome sto je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, zove se “sakramentalni pečat”, jer ono sto je pokornik očitovao svećeniku ostaje “zapečaćeno” sakramentom.
IX. Učinci ovog sakramenta
1468 “Sva vrijednost Pokore jest u tome da u nama ponovno obnovi Božju milost i s njime nas sjedini dubokom ljubavlju”. Svrha i učinak ovog sakramenta je, dakle, pomirenje s Bogom. Koji primaju sakramenat Pokore raskajana srca i s religioznim raspoloženjem, postižu “mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom”.Sakramenat pomirenja s Bogom donosi istinsko “duhovno uskrsnuće”, vraća dostojanstvo i dobra života djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo (Lk 15,32).
1469 Ovaj nas sakramenat pomiruje s Crkvom. Grijeh nagriza ili prekida bratsko zajedništvo. Sakramenat Pokore ga popravlja ili ponovno uspostavlja. U tom smislu sakramenat ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u crkveno zajedništvo, već ima životvoran učinak također na život Crkve koja je zbog grijeha jednog od svojih članova trpjela. Opet vraćen ili utvrđen u zajedništvu svetih, grešnik biva osnažen razmjenom duhovnih dobara između svih živih članova Kristova Tijela bilo da su još u stanju putnika bilo da su već u nebeskoj domovini: Treba upozoriti da pomirenje s Bogom ima kao posljedicu, tako reci, i druga pomirenja koja liječe ostale lomove prouzrokovane grijehom: pokornik kome je oprošteno pomiruje se sa samim sobom u najintimnijoj dubini svoga bića, gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu; pomiruje se s braćom koju je na neki način uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom; pomiruje se sa čitavim svemirom.
1470. Povjeravajući se Božjem milosrdnom sudu, grešnik u ovom sakramentu na neki način anticipira sud kojemu će biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog života. Upravo sada, u ovom životu, ponuđen nam je izbor između života i smrti, jer samo putem obraćenja možemo ući u Kraljevstvo, iz kojega teški grijeh isključuje. Obraćajući se Kristu pokorom i vjerom, grešnik prelazi iz smrti u život “i ne dolazi na sud” (Iv 5,24).
X. Oprosti
1471 Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta Pokore.
ŠTO JE OPROST?
“Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca”. “Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno”. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.
KAZNE ZA GRIJEH
1472 Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove “vječna kazna” za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlaci sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane “vremenite kazne” za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane vise nikakve kazne.
1473 Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim cincima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka”.
U ZAJEDNICI SVETIH
1474 Kršćanin koji nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam. “Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske brace u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba.”
1475 U općinstvu svetih, dakle, “među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara”. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.
1476 Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve; “nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s Ocem. Dakle, u Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja”.
1477 “Jednako tako toj riznici pripada i vrijednost doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako, radeći na svome spasenju, surađivali su i na spašavanju svoje brace u jedinstvu otajstvenog Tijela”.
DOBITI BOŽJI OPROST PO CRKVI
1478 Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, sto ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.
1479 Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.
XI. Slavlje sakramenta Pokore
1480 Pokora je, kao i svi sakramenti, bogoslužni cin. Dijelovi slavlja redovito su ovi: pozdrav i blagoslov svećenikov, čitanje Božje rijeci radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrušenost, poziv na kajanje; zatim ispovijed s priznanjem i očitovanjem grijeha svećeniku; nalaganje i prihvaćanje pokore; svećenikovo odrješenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svećenikovim blagoslovom.
1481 Bizantska liturgija poznaje više obrazaca odrješenja, molbene (deprekativne) naravi, koji izvanredno dobro izražavaju otajstvo oproštenja. “Bog, koji je po proroku Natanu oprostio Davidu kad je priznao svoje grijehe, i Petru kad je gorko zaplakao, i preljubnici kada mu je suzama oprala noge, te farizeju i rasipniku, taj isti Bog neka ti oprosti, po meni grešniku, u ovom i u drugom životu, i neka te ne osudi kada se pojaviš pred njegovim strasnim sudom – on koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen”.
1482 Sakramenat Pokore može biti također u okviru zajedničkog slavlja, sa zajedničkom pripravom za ispovijed i zajedničkom zahvalom za primljeno oproštenje. U tom slučaju, osobna ispovijed grijeha i pojedinačno odrješenje uključeni su u liturgiju Božje riječi, sa čitanjima i homilijom, sa zajedničkim ispitom savjesti, zajedničkim traženjem oproštenja, molitvom “Oce nas” te zajedničkom zahvalom. Ovo zajedničko slavlje izražava jasnije crkvenu (eklezijalnu) narav pokore. Ipak sakramenat Pokore, na koji god se način slavio, uvijek je liturgijski čin, dakle – eklezijalan i javan.
1483 U slučaju teške potrebe, može se pribjeći zajedničkom slavlju pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. Takva teška potreba može se pojaviti kada prijeti neposredna smrtna opasnost, a jedan ili više svećenika nemaju dovoljno vremena da saslušaju ispovijed svakoga pokornika. Teška potreba može biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslušaju, kako treba, pojedinačne ispovijedi, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti ili svete pričesti. U tom slučaju, za valjanost odrješenja, vjernici moraju odlučiti da će u dužnom vremenu svoje grijehe pojedinačno ispovijediti. Spada na dijecezanskog biskupa prosuditi da li postoje traženi uvjeti za skupno odrješenje. Veliki broj vjernika prigodom velikih blagdana ili hodočašća ne predstavlja slučaj teške potrebe.
1484 “Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jesu jedini redoviti način na koji se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi”. I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraća svakom grešniku: “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi” (Mk 2,5). On je liječnik koji se prigiba pred svakim pojedinim bolesnikom koji ga treba da ga izlijeći; on ga pridiže i u bratsku zajednicu vraća. Dakle, osobna ispovijed jest najznakovitiji način pomirenja s Bogom i s Crkvom.
Ukratko
1485 Na sâm dan uskrsnuća, Gospodin Isus se ukaza apostolima i reče im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23).
1486 Oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja daje se posebnim sakramentom, koji zovemo sakramenat obraćenja, ispovijedi, pokore ili pomirenja.
1487 Tko grijesi nanosi uvredu Božjoj časti i ljubavi, svome vlastitom dostojanstvu čovjeka pozvanog da bude dijete Božje i duhovnom zdravlju Crkve, kojoj svaki kršćanin treba biti kamen živi.
1488 U svjetlu vjere, nema težeg zla od grijeha, i ništa nema gorih posljedica za same grešnike, za Crkvu i za sav svijet.
1489 Vratiti se u zajedništvo s Bogom, nakon što se grijehom izgubilo, moguće je samo po milosti Boga, koji je bogat milosrđem i brižljiv za spas ljudi. Treba moliti za taj dragocjeni dar sebi i drugima.
1490 Hod povratka Bogu, nazvan obraćenje i kajanje, uključuje bol i odbojnost naspram počinjenim grijesima, te čvrstu odluku ne griješiti ubuduće. Obraćenje se, dakle, odnosi na prošlost i budućnost; hrani se nadom u Božje milosrdne.
1491 Sakramenat Pokore se sastoji od triju pokornikovih čina i od svećenikova odrješenja. Čini pokornika jesu: kajanje, ispovijed ili očitovanje grijeha svećeniku, te odluka da će se izvršiti zadovoljština i djela zadovoljštine.
1492 Kajanje (zove se i skrušenost) treba biti nadahnuto razlozima koji proizlaze iz vjere. Ako kajanje izvire iz prave ljubavi prema Bogu, zove se “savršenim”; ako je pak utemeljeno na drugim razlozima, zove se “nesavršenim”.
1493 Tko želi postići pomirenje s Bogom i s Crkvom, mora svećeniku ispovijediti sve teške grijehe koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Ispovijed lakih grijeha, iako nije nužna, Crkva je ipak živo preporučuje.
1494 Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina “zadovoljštine” ili “pokore” da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovu učeniku.
1495 Opraštati grijehe u Kristovo ime mogu samo svećenici koji su dobili ovlast odrješivanja od crkvene vlasti.
1496 Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:
– pomirenje s Bogom po kojem pokornik ponovno zadobiva milost;
– pomirenje s Crkvom;
– otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima;
– otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha;
– mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha;
– povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu.
1497 Pojedinačna i cjelovita ispovijed teških grijeha s odrješenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom.
1498 Oprostima vjernici mogu dobiti za sebe, kao i za duše u čistilištu, otpuštenje vremenitih kazni koje su posljedice grijeha.