U čemu je doista duh i smisao korizme? Očito korizma nije sama sebi svrha nego je usmjerena k Vazmenom trodnevlju, odnosno vrhuncu i temelju naše vjere – Isusovom uskrsnuću.

Ono što predstavlja glavni zahtjev i poziv naše vjere, što sam Isus ističe u svom govoru na Gori, jest svetost: “Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”( Mt 5,48). Isus nam daje Oca Nebeskoga kao uzora svetosti i savršenstva. Korizma je posebno vrijeme nasljedovanja Njega u tome. Ali kako? Na koji način? Ključ se krije u dvjema zapovijedima ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga i iz sve snage svoje”; i ” Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Mk12,29-30). Svetost nije prvotno u činjenju još više stvari nego činjenju stvari boljima, na bolji način. Drugim riječima s ljubavlju.

Naravno da ljubav traži konkretna djela, ali ona se ne može svesti na broj onoga što činimo. Svetac nije isključivo onaj koji nešto čini nego koji ljubi i zato nešto čini. A ljubav u sebi je uvijek žrtva, žrtvovati (dio) sebe za i zbog (dobra) bližnjega. Ljubav je dati drugome prednost u odnosu na sebe. To je smisao i duh (korizmenog) odricanja. Korizma ima svoju radost, a to je radost dobra, koje je istinski temelj i pokazatelj ljubavi. Nije stvar u mnoštvu stvari kojih se želimo odreći ili učiniti kroz korizmu. Stvar je da doista ono što činimo činimo u duhu ljubavi i svetosti. Nije dovoljno u korizmi zapitati se što ću uraditi, još je važnije imati na pameti: kako ću to uraditi? Korizma je vrijeme koje nudi otkrivanje radosti svetosti koja se ne sastoji u vršenju posebnih ili herojskih djela i odricanja nego u vršenju svakodnevnih i običnih stvari (dužnosti) s još više ljubavi i vjere.