Oznaka: Papa Franjo

Ciljevi i očekivanja od Godine posvećenog života
Apostolsko pismo Svetog Oca Franje svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života
Predrage posvećene žene i predragi posvećeni muškarci!
Pišem vam kao Petrov nasljednik, kojem je Gospodin povjerio zadaću učvrstiti braću u vjeri (usp. Lk 22, 32), i pišem vam kao vaš brat, posvećen Bogu jednako kao i vi.
Zahvaljujemo zajedno Ocu, koji nas je pozvao nasljedovati Isusa u punom prianjanju uz njegovo evanđelje i u služenju Crkvi, i izlio u naša srca Duha Svetoga koji nam daje radost i daje nam svjedočiti čitavom svijetu njegovu ljubav i njegovo milosrđe.
Dijeleći mišljenje mnogih od vas kao i Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, u povodu 50. obljetnice dogmatske konstitucije Lumen gentium o Crkvi, u čijem se 6. poglavlju govori o redovnicima, te dekreta Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkoga života, odlučio sam proglasiti Godinu posvećenog života. Ona započinje 30. studenoga ove godine, na prvu nedjelju došašća, a završava blagdanom Isusova prikazanja u hramu 2. veljače 2016.
Posavjetovavši se s Kongregacijom za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, za ciljeve ove godine sam postavio iste one koje je Ivan Pavao II. predložio Crkvi na početku trećeg tisućljeća, ponavljajući, u stanovitom smislu, ono što je već rečeno u posinodskoj apostolskoj pobudnici Vita consecrata: “Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari” (br. 110).
I – Ciljevi za Godinu posvećenog života
1. Prvi je cilj gledati prošlost sa zahvalnošću. Svaka naša ustanova ima iza sebe bogatu karizmatsku povijest. U njezinim je počecima prisutno djelovanje Boga koji, u svome Duhu, poziva neke osobe da bliže nasljeduju Krista, da pretoče evanđelje u posebni oblik života, da čitaju očima vjere znakove vremena, da s kreativnošću odgovore na potrebe Crkve. To je iskustvo početaka kasnije raslo i razvijalo se, uključujući nove članove u novim zemljopisnim i kulturnim okruženjima, te su tako zaživjeli novi načini ostvarivanja karizme, nove inicijative i izrazi apostolske ljubavi. Baš poput sjemena koje postaje stablo šireći svoje grane.
U ovoj će Godini biti korisno da se svaka karizmatska obitelj sjeti svojih početaka i svoga povijesnog razvoja, da zahvali Bogu koji je dao Crkvi toliko mnogo darova koji je čine lijepom i opremljenom za svako dobro djelo (usp. Lumen gentium, 12).
Nužno je govoriti o vlastitoj povijesti radi očuvanja identiteta živim, kao i radi jačanja jedinstva obitelji i osjećaja pripadnosti njezinih članova. Nije riječ o prekapanju po prošlosti ili njegovanju beskorisnih nostalgija, već o tome da se ponovno prisjetimo puta što su ga prošli prethodni naraštaji kako bismo u njima otkrili iskru nadahnuća, ideale, projekte, nosive vrijednosti i to u prvom redu utemeljiteljâ, utemeljiteljicâ i prvih zajednica. Na taj će se način ujedno posvijestiti i doznati kako se karizmu živjelo tijekom duge povijesti, koju je kreativnost ona oslobađala, s kojim se teškoćama morala nositi i kako se te teškoće prebrodilo. Moći će se otkriti nedosljednosti, koje su plod ljudske slabosti, a katkad također zaborava nekih bitnih aspekata karizme. Sve je to poučno i ujedno poziva na obraćenje. Kazivati vlastitu povijest znači uzdizati hvalu Bogu i zahvaljivati mu za sve njegove darove.
Zahvalni smo mu na poseban način za ovih posljednjih pedeset godina nakon Drugog vatikanskog koncila, koji je predstavljao “nalet vjetra” Duha Svetoga za čitavu Crkvu. Zahvaljujući Koncilu posvećeni je život ostvario plodni hod obnove koji je, sa svojim svjetlima i svojim sjenama, bio vrijeme milosti, označeno prisutnošću Duha Svetoga.
Neka ova Godina bude prigoda i da se ponizno, i ujedno s velikim pouzdanjem u Božju ljubav (usp. 1 Iv 4, 8), prizna vlastitu krhkost i da je se živi kao iskustvo Gospodinove milosrdne ljubavi; neka to bude prigoda da se snažno dovikne svijetu i radosno svjedoči svetost i vitalnost koji su prisutni kod velikog broja onih koji su pozvani nasljedovati Krista u posvećenom životu.
2. Ova nas Godina nadalje poziva živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju. Zahvalno sjećanje na prošlost potiče nas, u pomnom osluškivanju onoga što Duh Sveti danas govori Crkvi, na sve savršeniji način ostvarivati konstitutivne aspekte našeg posvećenog života.
Od početaka prvog monaštva, pa sve do današnjih “novih zajednica”, svaki je oblik posvećenog života plod poziva Duha na nasljedovanje Krista kako je predloženo u evanđelju (usp. Perfectae caritatis, 2). Za utemeljitelje i utemeljiteljice apsolutno pravilo je bilo evanđelje, sva ostala pravila bit će tek izraz evanđelja i sredstvo koje pomaže živjeti ga u punini. Njihov je ideal bio Krist, prionuti uza nj čitavim bićem, sve dotle da se može s Pavlom reći: “Ta meni je živjeti Krist” (Fil 1, 21); jedini je smisao zavjeta bio odjelotvoriti tu ljubav ispunjenu zanosom.
Pitanje koje smo si pozvani postaviti u ovoj Godini glasi: dopuštamo li se i na koji način i mi interpelirati evanđeljem; je li ono doista “uputa” za svakodnevni život i za izbore koje smo pozvani učiniti? Ono je zahtjevno i traži da se živi s radikalnošću i iskrenošću. Nije dovoljno samo čitati evanđelje (ipak, čitanje i proučavanje su iznimno važni), nije dovoljno samo nad njim razmatrati (i mi to činimo s radošću svakoga dana). Isus od nas traži da ga provodimo u djelo, da živimo te njegove riječi.
Je li Isus – moramo se nadalje zapitati – doista prva i jedina ljubav, kao što smo to čvrsto naumili prilikom polaganja naših zavjeta? Jedino ako je tome tako, možemo i moramo ljubiti u istini i milosrđu svaku osobu koju susrećemo na svom putu, jer smo od Njega naučili što je ljubav i kako ljubiti: znat ćemo ljubiti jer ćemo imati srce jednako njegovom.
Naši su utemeljitelji i utemeljiteljice osjećali u sebi suosjećanje koje je obuzelo Isusa kada je vidio mnoštvo koje je bilo kao raspršene ovce bez pastira. Kao što je Isus, nošen tim suosjećanjem, darivao svoju riječ, ozdravljao bolesne, davao jesti kruh, prinio sam svoj život, tako su se utemeljitelji stavljali u službu ljudskog roda kojem ih je Duh poslao, na najrazličitije načine: molitvom, propovijedanjem evanđelja, katehezom, poučavanjem, služenjem siromašnima, bolesnima… Maštovitost ljubavi nije poznavala granica i znala je otvarati bezbrojne putove za nošenje daha evanđelja u kulture i najrazličitije društvene sredine.
Godina posvećenog života nam postavlja pitanje o vjernosti misiji koja nam je povjerena. Odgovaraju li naše službe, naša djela, naše prisutnosti onome što je Duh Sveti tražio od naših utemeljitelja, jesu li prikladne za postizanje njihovih ciljeva u današnjem društvu i Crkvi? Postoji li nešto što moramo mijenjati? Imamo li istu veliku ljubav prema našem narodu, jesmo li mu blizu do te mjere da dijelimo njegove radosti i boli, tako da uistinu možemo shvatiti potrebe i pružiti svoj doprinos da na njih odgovorimo? “Ista velikodušnost i samoodricanje koji su potaknuli utemeljitelje – tražio je već sveti Ivan Pavao II. – moraju pokretati vas, njihove duhovne sinove, da održavate živima karizme da se one, istom onom snagom Duha Svetoga koji ih je pobudio, nastave obogaćivati i prilagođavati, ne gubeći svoj istinski značaj, kako biste se stavili u službu Crkve i priveli punini uspostavu njegova Kraljevstva”(1).
U sjećanju na početke izlazi na vidjelo još jedan sastavni dio projekta posvećenog života. Utemeljitelji i utemeljiteljice su bili očarani jedinstvom Dvanaestorice s Isusom kao i zajedništvom kojim se odlikovala prva jeruzalemska zajednica. Osnivanjem vlastite zajednice svi su oni kanili ponovno stvoriti te evanđeoske modele, gdje će svi biti jedno srce i jedna duša, uživati Gospodinovu prisutnost (usp. Perfectae caritatis,15).
Živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju znači postati “prekaljeni u zajedništvu”, “svjedoci i tvorci onog ‘plana zajedništva’ koje je na vrhuncu čovjekove povijesti po Božjem naumu”(2). U društvu sukoba, teškog suživota među različitim kulturama, tlačenja slabih, nejednakosti, pozvani smo pružiti konkretni model zajedništva koji, kroz priznavanje dostojanstva svake osobe i dijeljenje dara kojeg svaki može biti nositelj, omogućuje živjeti bratske odnose.
Budite dakle muškarci i žene zajedništva, odvažite se da budete prisutni ondje gdje postoje razlike i napetosti, i budite vidljivi znak prisutnosti Duha Svetoga koji ulijeva u srca veliku ljubav da svi budemo jedno (usp. Iv 17, 21). Živite mistiku susreta: “sposobnost čuti, slušati druge osobe. Sposobnost zajedničkog traženja puta, metode”(3), puštajući da vas u tome prosvjetljuje odnos ljubavi među Božanskim osobama (usp. 1 Iv 4,8) kao model svakog interpersonalnog odnosa.
3. Prigrliti budućnost s nadom želi biti treći cilj ove Godine. Poznate su nam teškoće s kojima suočava posvećeni život u svojim različitim oblicima: opadanje zvanjâ i starenje, napose u zapadnom svijetu, ekonomski problemi kao posljedica teške ekonomske krize, izazovi internacionalizacije i globalizacije, zamke relativizma, marginalizacija i društvena beznačajnost… Upravo u tim nesigurnostima, koje dijelimo s mnogim našim suvremenicima, ostvaruje se naša nada, plod vjere u Gospodina povijesti koji nam nastavlja ponavljati: “Ne boj… se: jer ja sam s tobom” (Jr 1, 8).
Nada o kojoj govorimo ne temelji se na brojevima ili djelima, nego na Onome u kojeg smo stavili svoje pouzdanje (usp. 2 Tim 1, 12) i kojem “ništa nije nemoguće” (Lk 1, 37). To je nada koja ne razočarava i koja će omogućiti posvećenom životu da nastavi ispisivati veliku povijest u budućnosti, koju moramo uvijek imati pred očima, svjesni da nas prema njoj odlučno vodi Duh Sveti kako bi nastavio s nama činiti velike stvari.
Ne podlegnite napasti brojeva i djelotvornosti, a još manje napasti da se uzdate u vlastite snage. Istražujte obzore svoga života i sadašnjeg trenutka “u budnom bdjenju”. S Benediktom XVI. vam ponavljam: “Ne pridružujte se zlogukim prorocima koji naviještaju svršetak ili besmisao posvećenog života u današnjoj Crkvi; radije se zaodjenite Isusom Kristom i zaogrnite oružjima svjetlosti – kao što poziva sveti Pavao (usp. Rim 13, 11-14) – te ostanite budni i bdijte”(4). Nastavimo i uvijek se iznova vraćajmo na svoj put s povjerenjem u Gospodina.
Obraćam se poglavito vama, mladi. Vi ste sadašnjost zato što već aktivno živite u krilu svojih ustanova, pružajući presudan doprinos svježinom i velikodušnošću svog opredjeljenja. Vi ste istodobno i njihova budućnost jer ćete ubrzo biti pozvani preuzeti vodeću ulogu u animaciji, izgradnji (formaciji), služenju, misiji. U ovoj ćete Godini vi voditi glavnu riječ u dijalogu sa starijim naraštajem. U bratskom zajedništvu moći ćete se obogatiti njegovim iskustvom i mudrošću i, istodobno, moći ćete mu dozvati u svijest ideale koje je upoznao na početku svog redovničkog života, pružiti polet i svježinu svog zanosa, te ćete tako zajedničkim snagama iznjedriti nove načine življenja evanđelja i sve prikladnije odgovore na potrebe za svjedočenjem i naviještanjem.
Raduje me saznanje da ćete vi mladi iz različitih ustanova imati prigode za svoje susrete. Neka susret postane uobičajeni put zajedništva, uzajamne potpore i jedinstva.
II – Očekivanja vezana uz Godinu posvećenog života
Što napose očekujem od ove Godine milosti posvećenog života?
1. Prije svega da bude uvijek istina ono što sam jednom rekao: “Gdje god su redovnici ondje je radost”. Pozvani smo iskusiti i pokazati da je Bog sposoban ispuniti naše srce i učiniti nas sretnima, te nema potrebe tražiti drugdje našu sreću; da istinsko bratstvo življeno u našim zajednicama jača našu radost; da nas naš potpuni dar u služenju Crkvi, obiteljima, mladima, starijima, siromašnima ostvaruje kao osobe i daje puninu našem životu.
Da među nama ne bude tužnih lica, nesretnih i nezadovoljnih osoba, jer “nasljedovanje s tugom na licu je žalosno nasljedovanje”. I mi, kao i svi drugi muškarci i žene, doživljavamo teškoće, noći duha, razočaranja, bolesti, opadanje snaga uslijed starenja. Upravo u ovome morali bismo pronaći “savršenu radost”: naučiti prepoznati Kristovo lice koji je bio u svemu sličan način te dakle iskusiti radost znajući da smo slični njemu koji, iz ljubavi prema nama, nije se sustezao podnijeti križ.
U društvu koje se razmeće kultom efikasnosti, salutizma, uspjeha i koje marginalizira siromašne i isključuje “gubitnike”, možemo, svojim životom, svjedočiti istinu svetopisamskih riječi: “kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12, 10).
Na posvećeni život možemo primijeniti ono što sam napisao u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, navodeći jednu homiliju Benedikta XVI.: “Crkva ne raste kroz prozelitizam već ‘privlačnošću'” (br. 14). Dà, posvećeni život ne raste ako organiziramo lijepe kampanje za promicanje zvanja, već ako djevojke i mladići koji nas susretnu osjete privlačnost prema duhovnom zvanju, ako vide da smo sretni muškarci i žene! Isto tako apostolska djelotvornost posvećenog života ne ovisi o djelotvornosti i snazi sredstava koja se koriste. Vaš je život taj koji mora govoriti, život koji zrači radošću i ljepotom življenja evanđelja i nasljedovanja Krista.
Ponavljam i vama ono što sam rekao crkvenim pokretima na proteklom duhovskom bdjenju: “Vrijednost Crkve, u osnovi, je živjeti evanđelje i davati svjedočanstvo naše vjere. Crkva je sol zemlje, ona je svjetlo svijeta, pozvana je uprisutniti u društvu kvasac Božjeg kraljevstva i ona to čini prije svega svojim svjedočanstvom, svjedočenjem bratske ljubavi, solidarnosti i dijeljenja” (18. svibnja 2013.).
2. Očekujem da “probudite svijet”, jer je proroštvo karakteristično obilježje posvećenog života. Kao što sam poručio generalnim poglavarima: “evanđeoska radikalnost nije svojstvena samo redovnicima: ona se traži od svih. Ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način”. Ovo je prioritet koji se danas traži: “biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji… Nikada se redovnik ne smije odreći proroštva” (29. studenog 2013.).
Prorok prima od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje: on je nalik straži koja bdije noću i zna kada će svanuti (usp. Iz 21, 11-12). Poznaje Boga i poznaje muškarce i žene svoju braću i sestre. Sposoban je razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan, ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih. Prorok je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani. Očekujem dakle da ne održavate živim “utopije”, već da znate stvarati “druga mjesta”, gdje se živi evanđeoska logika dara, bratstva, prihvaćanja različitosti, uzajamne ljubavi. Samostani, zajednice, duhovni centri, citadele, škole, bolnice, obiteljski domovi i sva ona mjesta koja su nastala kao plod karizmatske ljubavi i kreativnosti i koja će i dalje nastajati s daljnjom kreativnošću moraju sve više postajati kvasac za društvo nadahnuto na evanđelju, “grad na gori” koji govori o istini i snazi Isusovih riječi.
Ponekad, kao što se dogodilo Iliji i Joni, može doći napast da pobjegnemo, da izbjegavamo zadaću proroka, jer je previše zahtjevna, jer smo umorni, razočarani rezultatima. Ali prorok zna da nije nikada sam. I nama, kao i Jeremiji, Bog jamči: “Ne boj… se: jer ja sam s tobom da te izbavim” (Jr 1, 8).
3. Redovnici i redovnice, kao i sve druge posvećene osobe, naziva se, kao što sam maloprije podsjetio, “prekaljenima u zajedništvu”. Očekujem zato da “duhovnost zajedništva”, na koju je pokazao Ivan Pavao II., postane stvarnost te da vi budete prvi koji će postati svjesni “velikog izazova koji je pred nama” u ovom novom tisućljeću: “učiniti Crkvu domom i školom zajedništva”(5). Uvjeren dam da ćete u ovoj Godini ozbiljno raditi na tome da ideal bratstva kojeg su težili postići utemeljitelji i utemeljiteljice raste na raznim razinama, kao u koncentričnim krugovima.
Zajedništvo se ostvaruje prije svega u pojedinim zajednicama svake ustanove. U vezi s tim vas pozivam da ponovno pročitate moje česte istupe u kojima se ne umaram ponoviti da su kritike, ogovaranja, zavisti, ljubomore, antagonizmi stavovi kojima nema mjesta u našim kućama. Kada su te pretpostavke ispunjene hod ljubavi koji se otvara pred nama je malne beskonačan, jer se tada teži uzajamnom prihvaćanju i pažnji, provodi se u djelo zajedništvo materijalnih i duhovnih dobara, bratsko ispravljanje, poštivanje prema slabijima… To je “‘mistika’ zajedničkog života”, koja naš život čini “svetim putovanjem”(6). Moramo također preispitati odnos među osobama koje pripadaju različitim kulturama, s obzirom na to da naše zajednice postaju sve više internacionalne. Kako dopustiti svakome da se izražava, da bude prihvaćen sa svojim specifičnim darovima, da postane u punini suodgovoran?
Očekujem nadalje da se poveća zajedništvo među članovima različitih ustanova. Ne bi li ova Godina trebala biti prilika da se s većom hrabrošću izađe iz granica vlastite ustanove kako bi se zajednički stvaralo, na lokalnoj i općoj razini, zajedničke projekte formacije, evangelizacije, socijalnih djelovanja? Na taj će se način moći djelotvornije pružiti stvarno proročko svjedočenje. Zajedništvo i susret među različitim karizmama i zvanjima je hod nade. Nitko ne gradi budućnost tako da se izolira, niti isključivo vlastitim snagama, već tako da se prepozna u istini zajedništva koje se uvijek otvara susretu, dijalogu, slušanju, uzajamnom pomaganju i štiti nas od bolesti autoreferencijalnosti.
Istodobno, posvećeni je život pozvan težiti iskrenoj sinergiji među svim pozivima u Crkvi, počevši od prezbiterâ i laikâ, odnosno “da omogući rast duhovnosti zajedništva prije svega u vlastitoj sredini, a zatim u samoj crkvenoj zajednici i preko njezinih granica”(7).
4. Očekujem, nadalje, od vas ono što tražim od svih članova Crkve: izaći iz samih sebe i poći na egzistencijalne periferije. “Pođite po svem svijetu” bile su posljednje riječi koje je Isus uputio svojima i koje nastavlja upućivati danas svima nama (usp. Mk 16, 15). Postoji čitav jedan svijet koji čeka: osobe koje su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe, bogati siti dobrima i s prazninom u srcu, muškarci i žene u traženju smisla života, oni koji žeđaju za Bogom…
Ne budite prignuti nad samima sobom, ne dopustite da vas uguše male zadjevice u kući, ne ostanite zatvorenici svojih problema. Ovi će se riješiti ako budete išli van pomagati drugima da riješe svoje probleme i naviještaju radosnu vijest. Naći ćete život darivajući život, naći ćete nadu dajući nadu, ljubav ljubeći.
Očekujem od vas konkretne geste prihvaćanja izbjeglica, blizine siromašnima, kreativnosti u katehezi, u naviještanju evanđelja, u uvođenju u molitveni život. Samim tim nadam se da će doći do racionalizacije struktura, ponovnog korištenja velikih kuća za djela koja više odgovaraju sadašnjim potrebama evangelizacije i karitasa, te prilagodbe djelâ novim potrebama.
5. Očekujem da se svi oblici posvećenog života propitkuju o onome što Bog i današnji svijet traže.
Samostani i grupe kontemplativnog usmjerenja mogli bi dogovarati međusobne susrete, odnosno povezivati se na najrazličitije načine sa ciljem uzajamne razmjene iskustava o molitvenom životu, o tome kako rasti u zajedništvu sa čitavom Crkvom, kako podupirati progonjene kršćane, kako prihvaćati i pratiti oni koji teže intenzivnijem duhovnom životu ili trebaju duhovnu ili materijalnu potporu.
Isto će moći činiti karitativne ustanove, posvećene poučavanju, promicanju kulture, zatim one koje su prionule naviještanju evanđelja ili vrše pojedine pastoralne službe, te svjetovne ustanove u njihovoj kapilarnoj prisutnosti u društvenim strukturama. Maštovitost Duha Svetoga je iznjedrila tako različite načine života i djela koje nije moguće lako nabrojiti ili uklopiti u unaprijed sastavljene obrasce. Nije mi stoga moguće referirati se na svaki pojedini karizmatski oblik. Ipak, nitko ne bi smio u ovoj Godini izmaknuti ozbiljnom preispitivanju o svojoj prisutnosti u životu Crkve i o načinu na koji odgovara na stalna i nova pitanja koja se uzdižu oko nas, na vapaj siromašnih.
Jedino u toj pozornosti na potrebe svijeta i u poučljivosti poticajima Duha, ova će se Godina posvećenog života pretvoriti u istinski kairòs, Božje vrijeme bogato milošću i preobrazbom.

III – Obzori Godine posvećenog života
1. Ovim svojim pismom, osim posvećenim osobama, obraćam se i vjernicima laicima koji, s njima dijele ideale, duh, poslanje. Neke redovničke ustanove imaju u vezi s tim drevnu tradiciju, drugi pak tek nedavna iskustva. Doista, oko svake redovničke obitelji, kao i oko družbi apostolskog života i samih svjetovnih ustanova, postoji veća obitelj, “karizmatska obitelj”, koja obuhvaća više ustanova koje se prepoznaju u istoj karizmi, i poglavito Kristove vjernike laike koji se osjećaju pozvanima, upravo u svojem laičkom staležu, pripadati istoj karizmatskoj stvarnosti.
Potičem i vas, laici, da živite ovu Godinu posvećenog života kao milost koja vas može učiniti svjesnijima primljenog dara. Slavite je sa čitavom “obitelji”, da biste zajedno rasli i odgovorili na pozive Duha Svetoga u današnjem društvu. U nekim prigodama, kada se u ovoj godini budu organizirali zajednički susreti posvećenih osoba različitih ustanova, pobrinite se da i vi budete ondje prisutni kao izraz jednog Božjeg dara, tako da upoznate iskustva drugih karizmatskih obitelji, drugih skupina laika te se tako uzajamno obogaćujete i podupirete.
2. Godina posvećenog života ne tiče se samo posvećenih osoba, već čitave Crkve. Obraćam se tako čitavom kršćanskom narodu da postane sve više svjestan dara kojeg predstavlja prisutnost tolikih posvećenih muškaraca i žena, tih baštinika velikih svetaca koji su istkali povijest kršćanstva. Što bi bila Crkva bez svetog Benedikta i svetog Bazilija, bez svetog Augustina i svetog Bernarda, bez svetoga Franje i svetog Dominika, bez Ignacija Loyolskog i svete Terezije Avilske, bez svete Anđele Merici i svetog Vinka Paulskog? Taj je popis gotovo beskonačan, seže sve do svetog Ivana Bosca i blažene Terezije iz Kolkate. Blaženi Pavao VI. je rekao: “Bez toga konkretnog znaka, ljubav koja pokreće čitavu Crkvu našla bi se u opasnosti da ohladi, spasenjski paradoks evanđelja da otupi, ‘sol’ vjere da se razvodni u svijetu koji prolazi kroz razdoblje sekularizacije” (Evangelica testificatio, 3).
Pozivam dakle sve kršćanske zajednice da u ovoj Godini prije svega zahvaljuju Gospodinu i sa zahvalnošću se spominju primljenih dobara kao i onih koja nastavljamo primati po svetosti utemeljitelja i utemeljiteljica i vjernosti vlastitoj karizmi tolikih posvećenih osoba. Pozivam vas da se svi okupite oko posvećenih osoba, da se radujete zajedno s njima, da dijelite s njima teškoće, da s njima surađujete, koliko je to moguće, u ostvarivanju njihove službe i njihova djela, koji su u konačnici služba i djelo čitavo Crkve. Dajte da osjete ljubav i toplinu čitavog kršćanskog naroda.
Blagoslivljam Gospodina zbog sretne podudarnosti Godine posvećenog života sa Sinodom o obitelji. Obitelj i posvećeni život su pozivi koji nose bogatstva i milost za sve, prostori humanizacije u izgrađivanju vitalnih odnosa, mjesta evangelizacije. Oni se mogu uzajamno pomagati.
3. Ovim svojim pismom usuđujem se obratiti također posvećenim osobama i članovima bratstava i zajednica koji pripadaju Crkvama čija se tradicija razlikuje od katoličke. Monaštvo je baština nepodijeljene Crkve i još je uvijek veoma živo kako u pravoslavnim Crkvama tako i u Katoličkoj crkvi. Na njemu se, kao i na drugim kasnijim iskustvima iz razdoblja u kojem je zapadna Crkva bila još uvijek ujedinjena, nadahnjuju slične inicijative ponikle na tlu crkvenih zajednica reformacije, koje su zatim nastavile rađati u svome krilu daljnje izraze bratskog zajedništva i služenja.
Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života isplanirala je inicijative kojima je cilj omogućiti susrete pripadnika iskustava posvećenog i bratskog života različitih Crkava. Toplo preporučujem te susrete kako bi poraslo međusobno poznavanje, poštivanje, uzajamna suradnja, tako da ekumenizam posvećenog života bude na pomoć sveobuhvatnom hodu prema jedinstvu među svim Crkvama.
4. Ne smijemo zatim zaboraviti da je fenomen monaštva i ostalih izraza redovničkog bratstva prisutan u svim velikim religijama. Ne nedostaje, čak i ustaljenih, iskustava dijaloga među monaškim zajednicama Katoličke crkve i nekih velikih religijskih tradicija. Nadam se da će Godina posvećenog života biti prigoda za ocjenjivanje prijeđenog puta, za senzibiliziranje posvećenih osoba na tome polju, kako bi se preispitali koje daljnje korake treba poduzeti prema sve dubljem uzajamnom poznavanju i oko suradnje na svim zajedničkim područjima služenja ljudskom životu.
Zajednički hod je uvijek jedno obogaćenje i može utrti nove putove odnosima između narodâ i kulturâ koji su u ovom razdoblju obilježeni silnim teškoćama.
5. Obraćam se na kraju na poseban način mojoj braći u biskupstvu. Neka ova Godina bude prigoda da se od srca i s radošću prihvati posvećeni život kao duhovno bogatstvo koje pridonosi dobru čitava Kristova tijela (usp. Lumen gentium, 43) a ne samo redovničkih obitelji. “Posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu”(8). Zbog toga, kao dar Crkvi, to nije izdvojena ili marginalna stvarnost, već joj intimno pripada, u samom je srcu Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da izražava duboku narav kršćanskog poziva i težnju čitave Crkve Zaručnice prema jedinstvu s njezinim Zaručnikom; dakle “nepobitno pripada njezinu životu i svetosti” (isto, 44).
U tome kontekstu pozivam vas, pastire partikularnih Crkava, na posebnu brižnu skrb u promicanju u vašim zajednicama različitih karizmi, bilo onih čiji korijeni sežu u prošlost bilo novih, podupirući, animirajući, pomažući u razlučivanju; s nježnošću i ljubavlju budite bliski onim posvećenim osobama koje se nalaze u situacijama patnji i slabosti, i, prije svega, prosvjetljujte svojim učenjem Božji narod o vrijednosti posvećenog života tako da u Crkvi zablista njegova ljepota i svetost.
Povjeravam Mariji, Djevici slušanja i kontemplacije, prvoj učenici svoga ljubljenog Sina, ovu Godinu posvećenog života. U nju, ljubljenu Očevu kćer urešenu svim darovima milosti, gledamo kao u nenadmašni uzor onog nasljedovanja u ljubavi prema Bogu i u služenju bližnjemu.
Zahvalan već sada zajedno s vama za darove milosti i svjetla kojima će nas Gospodin obogatiti, sve vas pratim apostolskim blagoslovom.

Iz Vatikana, 21. studenog 2014., spomendan Prikazanja Blažene Djevice Marije.

FRANJO
_______________________
1 Apost. pismo Los caminos del Evangelio, redovnicima i redovnicama Latinske Amerike u prigodi 500. obljetnice evangelizacije novoga svijeta, 29. lipnja 1990., 26.
2 Sveta kongregacija za redovnice i svjetovne ustanove, Redovnici i promicanje čovjeka, 12. kolovoza 1980., 24.
3 Govor rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konvikata, 12. svibnja 2014.
4 Homilija na blagdan Isusova prikazanja u hramu, 2. veljače 2013.
5 Apost. pismo Nadolaskom novog tisućljeća (Novo millennio ineunte), 6. siječnja 2001., 43.
6 Apost. pob. Evangelii gaudium, 24. studenog 2013., 87.
7 Ivan Pavao II., Posinod. apost. pob. Vita consecrata, 25. ožujka 1996., 51.
8 Mons. J. M. Bergoglio, Intervent na Sinodi o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, XVI. opća kongregacija, 13. listopada 1994.

Bolne podjele među kršćanima
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. listopada 2014.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U posljednjim smo katehezama pokušali približiti narav i ljepotu Crkve te smo se pitali što za svakog od nas znači biti dijelom toga naroda, Božjeg naroda koji je Crkva. Ne smijemo međutim zaboraviti da postoji mnoštvo braće koja dijele s nama vjeru u Krista, ali pripadaju drugim vjeroispovijestima ili tradicijama različitima od naše. Mnogi su se pomirili s tom podjelom – i u našoj Katoličkoj Crkvi su se s tim pomirili – koja je tijekom povijesti često bila uzrokom sukobâ i patnji, pa i ratova i to je jedna sramota! Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove.
Podjele među kršćanima ne samo da ranjavaju Crkvu već ranjavaju i Krista, i mi tako podijeljeni zadajemo ranu Kristu: Crkva je naime tijelo čija je glava Krist. Znamo dobro koliko je Isusu bilo na srcu da svi njegovi učenici ostanu ujedinjeni u njegovoj ljubavi. Dovoljno se sjetiti njegovih riječi koje Ivan donosi u sedamnaestom poglavlju svoga Evanđelja, molitve koju je uputio Ocu neposredno prije muke: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17, 11). To je jedinstvo bilo ugroženo još dok je Isus bio među svojima: u Evanđelju se naime spominje kako su apostoli među sobom raspravljali o tome tko je najveći, najvažniji (usp. Lk 9, 46). Gospodin je, međutim, veoma insistirao na jedinstvu u Očevo ime i time nam stavio do znanja da će naš navještaj i naše svjedočenje biti to vjerodostojniji što budemo prednjačili u življenju u zajedništvu i uzajamnoj ljubavi. To je ono što su njegovi apostoli, milošću Duha Svetoga, kasnije duboko shvatili i primili k srcu, tako da će sveti Pavao zaklinjati korintsku zajednicu ovim riječima: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1, 10).
Tijekom svoje povijesti, Crkva je napastvovana od zloga, koji je nastoji podijeliti, i nažalost je bila označena teškim i bolnim podjelama. Te su podjele katkad trajale dugo, sve do danas, zbog čega je sada teško rekonstruirati sve razloge i prije svega pronaći moguća rješenja. Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ… Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega.

Imajući sve to pred očima, postoji li nešto što svaki od nas, kao članovi svete majke Crkve, možemo ili moramo učiniti? Nedvojbeno je da ne smije izostati molitva, u kontinuitetu i u zajedništvu s Isusovom, molitva za jedinstvo kršćana. A zajedno s molitvom, Gospodin od nas traži novu otvorenost: traži od nas da se ne zatvaramo dijalogu i susretu, već da prihvatimo sve ono vrijedno i pozitivno što nam pruža također onaj koji misli drukčije od nas ili zauzima drukčije stavove. Traži od nas da ne upravljamo pogled na ono što nas dijeli, već radije na ono što nas ujedinjuje, nastojeći bolje upoznati i ljubiti Isusa i dijeliti bogatstvo njegove ljubavi. A to konkretno podrazumijeva prianjanje uz istinu, zajedno sa sposobnošću da jedni drugima opraštamo, da se osjećamo dijelom iste kršćanske obitelji, da jedni druge smatramo darom i da činimo mnoge stvari zajedno, kao i djela ljubavi.
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako… U svim zajednicama ima dobrih teologâ: neka oni razgovaraju, neka oni traže teološku istinu jer je to dužnost, ali mi kročimo zajedno, moleći jedni za druge i čineći djela ljubavi. I tako činimo zajednicu na putu. To se zove duhovni ekumenizam: kročiti putom života svi zajedno u našoj vjeri, u Isusu Kristu Gospodinu. Kaže se da se ne smije govoriti o osobnim stvarima, ali ne mogu tome odoljeti. Govorimo o zajedništvu… uzajamnom zajedništvu. Danas sam toliko zahvalan Gospodinu jer se danas navršava 70 godina kako sam primio prvu pričest. Ali svi moramo znati da primati pričest znači ući u zajedništvo s drugima, u zajedništvo s braćom naše Crkve, ali također u zajedništvo sa svima onima koji pripadaju različitim zajednicama ali vjeruju u Isusa. Zahvaljujmo Gospodinu za naše krštenje, zahvaljujmo Gospodinu za naše zajedništvo, i da tim zajedništvom na kraju budu svi obuhvaćeni, svi zajedno.
Dragi prijatelji, kročimo naprijed prema punom jedinstvu! Povijest nas je razdijelila, ali smo na putu prema pomirenju i zajedništvu! I to je istina! I to moramo braniti! Svi smo zajedno na putu prema zajedništvu. I kada se cilj čini previše dalekim, gotovo nedostižnim, i osjećamo da nas obuzimaju obeshrabrenje, neka nas hrabri misao da Bog ne može zatvoriti uho na glas svoga Sina Isusa i ne uslišiti njegovu i našu molitvu, da svi kršćani uistinu budu jedno.